I opet je na red došao referendum. Opet su društvene mreže pune istomišljenika, pune komentara zašto bi brak trebao ili možda ipak ne bi treba biti zajednica muškarca i žene.
I opet to sve shvatim kao beskorisno prepiranje između onih koji nekome daju prava i onih koji si daju to pravo da drugome ne daju pravo.
Svoje sam mišljenje jasno, glasno i napisano već iznijela, zato nema potrebe da ističem da se ispod moje profilne fotografije na facebookuu nalazi natpis PROTIV.
Protiv je i Papa, čovjek na vrhu Crkve, čovjek kojem se dive svi oni koji su ZA, pa opet, zašto bismo se uopće bavili radije recimo, egzistencijalnim pitanjima?!
Nama uopće nije bitno da se na desetke tisuća mladih ljudi ne može zaposliti, nije nam bitno da cijene hrane rastu, da nam duša Države izgleda kao Dvigrad i da smo svaki dan svjedoci siromašnih koji kopaju po smeću i traže plastične boce. Pa još to "zadovoljstvo" od referenduma i košta, i to ne 47 kuna, niti 47 000 kuna, već 47 milijuna kuna – pitam se, pa tko je sad ovdje normalan?
Ako znamo koliko je nezaposlenih na burzi rada, koliko je penzića i kolike su im mirovine, koliko je onih koji kad se veliki supermarketi zatvore kopaju po smeću tražeći ostatke hrane, ponovno se pitam – gdje je sad moral i suosjećanje?
Strašno me uzrujaju ovakve stvari. Uzrujaju me gotovo kao i činjenica da mlađe generacije odrastaju uz cajke i da je njihov sustav vrijednosti meni potpuno neshvatljiv. Ok, vjerojatno je i moja generacija bila neshvaćena, vjerojatno je i moja mama htjela da joj dijete ne odrasta uz Nirvanu, Kud Idijote i Sex pistolse. I dan danas ima petnaestogodišnjaka koji kupuju albume, ploče, odlaze na rock koncerte, no kao što još uvijek ne znamo koje su dugoročne posljedice vegetarijanstva i makrobiotike bojim se da ne znamo ni u kojem će smjeru ići sve te generacije koje u svojim cd playerima imaju narodnjački melos. Pretpostavljam da će netko i odmahnuti rukom i reći – so what, pa to je samo glazba. Ne, to je stil života. To je način razmišljanja.
Ali dobro, nisam opet htjela otvarati Pandorinu kutiju. Na ovu bih temu mogla danima pisati, pa opet, portali su puni članaka o sličnim temama, danima se raspravlja o 1.12., pa na posljetku – dokazujemo koliko se bojimo onoga što ne razumijemo i koliko smo tašti, spremni za deskriminaciju i koliko maleni hodamo ispod zvijezda. I ovdje mi na pamet padne A. B. Šimić, i daljnji stih iz njegove „Opomene“: „...Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!“ Na žalost, velik je broj ljudi koji bulje u pod.
A sve se to događa ispred nas. I često sam znala pisati o međuljudskim odnosima i o tome koliko se ubrzao način života, koliko se gube kompromisi i razumijevanje, koliko zapravo naš pogled grebe sivilo asfalta. I upravo sam danas sa svojom prijateljicom o tome pričala. Točnije, kako jedan kvalitetan žena-žena razgovor mora sadržavati i raspravu o muškarcima, tako smo počele razglabati o njezinim posljednjim dejtovima. Pa ovdje, jasno, i mijenjam temu.
Dakle, tri muškarca (kao onih od Melite Žganjer, no ipak nije o njoj riječ): jedan koji joj se strašno svidio, podružili su se par puta, i on se onda više nije javljao. Ne da se samoinicijativno nije javio, već uopće nije odgovorio na njezine poruke.
Drugi je djelovao zainteresirano, no nakon što je došla kod njega gledati film i na njegovu rečenicu „Mislio sam da ćemo spavati zajedno“ ona je odgovorila „Ali ja nisam taj tip djevojke“, i taj je dejt pao u vodu.
Treći dejt prošao je jednako neuspješno. Nakon ugodne večere i čašice vina, na izlasku iz restorana, on je njoj pružio ruku i rekao „Vidimo se!“ Kao da su, u najmanju ruku, bili na poslovnom sastanku.
Možda bi me sve ove priče začudile da u posljednje vrijeme slične scenarije nisam čula od nekoliko svojih prijateljica ili poznanica. Ni moji nekadašnji dejtovi nisu bili puno uspješniji, pa opet, ni sama ne znam dal' doista netko dođe u naš život onda kada treba doći, s razlogom, ili je situacija puno kompliciranija. Vjerojatno bih zvučala kontradiktorno jer ja sam prva koja vjeruje da se stvari događaju s razlogom. Nekad nam je doista teško priznati da je možda problem u nama i da se možda u dubini duše nismo riješile nekog bitnog emotivnog problema koji bi mogao utjecati na nekakav novi odnos.
I onda same sebi počnemo zvučati očajno, postajemo kraljice drame i to sve zato jer nikako ne možemo naći nekoga tko bi nama postao partner, nekoga tko je nama kompatibilan. Pa opet, često cijelu situaciju, sve te silne ljubavne poraze (koji, tvrdim, na kraju i nisu porazi već samo saznanja da možda ta osoba nije za nas) uvijek sagledavamo iz svoje perspektive. No da se nešto dogodilo u međuljudskim odnosima što ne drži vodu, itekako se dogodilo.
Iz moje perspektive gledano, počeo se gubiti kompromis zato jer je sve postalo dostupno. Na najmanju pogrešku partnera (ili nekoga s kim želimo započeti nekakav odnos) mi gubimo toleranciju. Dakle, ako odemo na jedan dejt i ta nam osoba nije "sjela", mi ćemo rijetko kada dati drugu šansu.
Dalje, muškarci ni sami ponekad ne znaju što žele. Ne znamo ni mi žene, da budemo iskreni. Ali, e sada dolazi taj ALI, rekla bih da je veći postotak muškaraca koji će prerezati taj odnos zbog nekih svojih osobnih razloga no onda im nikako neće odgovarati kada ta žena doslovno shvati taj "rez" i kada krene dalje sa svojim životom kao da se ništa nikada nije dogodilo.
I baš sam o tome nedavno razgovarala sa svojom prijateljicom. Ja sam, iskreno, vjerovala da se sve to događa zbog grižnje savijesti, jer to je ono što moji muški prijatelji tvrde. Dakle, muškarac će i dalje zivkati svoju bivšu zato jer ima grižnju savijesti zbog prekida. Možda je to i točno. Možda je samo riječ o emotivnim vampirima, a možda taj isti muškarac pokušava održati prijateljski odnos kojeg je, u slučaju da ženi i dalje nije svejedno zbog prekida, vrlo teško održati. Ono što se tada stvara zapravo je samo kontra-efekt nazvan "Kog vraga sad još hoćeš?!".
Onda s druge strane imamo one muškarce koji će skidati zvijezde s neba sve dok im to odgovara (od-go-VARA). Neću pametovati i neću reći da znam koji je to točno trenutak, ali vjerojatno i on prestaje kada u "kadar" uleti nova žena, neka koja mu očito odgovara više. I kako bi gospon Šojić rekao „Onda si – ćao“.
Ne kažem da kod nas žena nije tako, no, sada se mogu slobodno vratiti na početak – u ime koje obitelji (ili odnosa) je dozvoljeno varanje, šaranje, zapostavljanje, ignoriranje partnera? Jasno, smatram da u jednom odnosu, bez obzira koliko on trajao, omjer pažnje, kompromisa, podrške i truda mora biti 1:1.
Jasno mi je da sve manji broj muškaraca zna što znači "mali znak pažnje", da je sve manje onih koji shvaćaju da većini žena nije potreban prsten koji blješti kao Las Vegas već lijepa riječ, dobro djelo, topao zagrljaj.
U svakom slučaju postoje iznimke, pa tako postoje i one žene koje itekako znaju izvući materijalnu korist, no o tome vam nikako ne mogu i ne znam napisati ništa suvislo; i dalje se pitam na koji način one to postižu, je li njima doista bolje i je li Severina imala pravo kada je, prije nekoliko godina izjavila: „Djevojke, uzmite im sve.“
Srećom, jer da, srećom, ja tako nisam odgajana niti su moje prijateljice tako odgajane. U svima nama nalazi se jedna ženica – domaćica, jedna žena koja je spremna dati ljubav, ali svjesna svojih kvaliteta, mogućnosti i količine emocija koje je spremna dati onome tko ih jednakom mjerom zna uzvratiti.
I onda se opet mogu vratiti na početak teksta – je li doista bitno tko s kim spava ili je ipak bitnija LJUBAV i 47 milijuna lijepih djela?!
