A kako sada dalje?

„Jesi ikad probala popit Pipi na guc?“ Rekli su mi splićani da je to gotovo nemoguće iako je, M., isto pitanje postavila taxisti i dobila odgovor :“JesaN.“ Ali, taxist je varao. Prvo je promućkao Pipi i pustio da otiđu mjehurići, zatim je, bez problema uspio popiti sok. I još jednom sam došla na svoje – ako nešto želimo, naći ćemo način da to i učinimo.

Zatvorila sam tekst naslovljen „pressica wm“, napravila si kavicu i naredila samoj sebi da konačno moram napisati nekakav smisleni tekst. U posljednje sam vrijeme živjela na relaciji fax-kuća-posao, položila sam najteži kolokvij, odradila festival u Vodicama, poslala fotografiju na izložbu, postala asocijalna. Možda su moju asocijalost ispotencirale razne obveze kojima nisam vidjela kraj, ali nakon što sam prije desetak minuta zatvorila tekst pressice, shvatila da sam do kraja kolovoza na godišnjem odmoru, grč s kojim se često budim i dalje nije počeo popuštati. Popila sam kavu na guc, zato jer kava nema mjehuriće. Sada su, sve moje obveze kao kava. Čine se lagane, držale su me budnom. I dalje ostaju obveze koje su kao Pipi, i dalje ostaju dvojbe i grčevi koji će s vremenom postati kava al trenutno se čine kao gazirani sok. Teške za popiti osim ako im ne dam zraka i tako maknem mjehuriće. A nismo li upravo mi oni koji ponekad radije odaberemo gaziranu stvarnost od one „mogujepopitnaguc“ realnosti? Zašto sami sebi kompliciramo stvari?

I tako su i Split i Pipi na guc postali samo jedan divan vikend iz kojeg sam ipak izvukla nekoliko pouka: „Otvaraju mi se vrata i ne želim kasnije pokušati otvoriti prozor“, „Ako hoda kao patka i priča kao patka – možda ipak nije patka“, „Okretanje tuđe glave nije moj problem već tuđa nepristojnost.“ U 16 sam nazvala A., zahvalila joj na gostoprimstvu, ispraznila pepeljaru i zatvorila vrata za sobom. Tri i pol sata koliko sam vozila do Zagreba imala sam vremena razmišljati o mjehurićima realnosti, pa opet, ja sam šaltala radio stanice, kupila kavu na pumpi, pjevala na sav glas i u Zagreb stigla s podočnjacima do pupka.

Nekada je lijepo osjetiti umor. Lijepo je osjetiti sebe nemoćnim i bez snage. Zanimljivo je kako i kad tako umoran legneš, i dalje te nešto drži budnim. Čudno je da one stvari za koje si mislio da će te držati budnim uopće nisu na tvojoj pameti. Stvari koje su do jučer bile Pipi sada postaju negazirana voda bez leda. I bojim se da će vrijeme prolaziti sve brže, da će brzo doći sve ono što mora doći, da ćemo sve brže biti svjesni što nas okružuje, što nam se događa, što je vrijedno, što nije, za što se moramo boriti, što nema smisla, što je bijelo, što je crno a što crveno, što je pitko a što nam u grlu stvara grč. Oči nam se sve brže otvaraju a srce zatvara, probudimo se i boom – odjednom, pogledam svoj odraz u ogledalu i shvatim: Pa ja imam otiske od bikinija na sebi.

Nije važno ono što me jučer budilo, ono što sam mislila da je stvarno, ono što sam mislila da je Pipi. I nije površno i nije infantilno, zapravo, suprotno je od toga – sami sebe, u jednom trenutku uvjerimo da je puno lakše piti sok od jabuke i da, ma koliko god smo u svojoj glavi imali poprilično jasnu sliku, kad tad shvatimo da je to bila isključivo naša iluzija i naša želja. Pa čak i kada stojimo na mrtvoj točki, čak i kad mislimo da sve znamo, da je onako kako mi želimo da bude, vrijeme nas odalami nekakvim imaginarnim loncem po glavi kao da nam želi reći: „Probudi se, tuko.“ Vrijeme nam nije neprijatelj – dapače, često nam pomogne da sve zareze u odnosima pretvorimo u točke. Netko to može učiniti bez ikakvih problema, ne razmišljajući o posljedicama. Netko to može učiniti teška srca, postavljajući si pitanje: „A kako sada dalje?“ Pa opet, odgovori su uvijek negdje u nama. Naše želje, naše potrebe, naše zasluge. I ništa manje od toga nesmijemo prihvatiti.

Ispričat ću vam jednu dogodovštinu. Nedavno sam sjedila sa svojim prijateljima i njihovim prijateljima na uobičajenom „nismosevidjelitjedandana“ piću. Nakon sat vremena, moja prijateljica i prijateljica njezinog prijatelja shvate da se viđaju s istim muškarcem.
Jedna se s njim viđa godinu dana, druga trpi njegova upucavanja, pozivanja na piće, druženja. I sad, zamislite kojom vas tek tavom opali realnost po glavi kada nekome slijepo vjerujete godinu dana, i „slučajno“ili pak sudbinski jedne srpanjske večeri doznate da imate posla s nekim tko očito voli sjediti na nekoliko stolica. I možete vi, kao zaljubljena žena, dvadeset puta pročitati članak naslovljen „Kako prepoznati muljatora“, možete naslutiti, možete staviti džin u taj svoj Pipi da vam nakon nekoliko guca stvarnost bude zamagljena. Ili – možete vjerovati.

Ja sam uvijek za ovo posljednje, sumnja je dokaz dima ondje gdje bi moglo biti i vatre. I svima nam se bar jednom dogodilo da nas je ta tava toliko pukla po glavi da smo se mjesecima oporavljali od udarca, govoreći sami sebi: „Nikad više.“ Ali rijetko tko od nas ovo „nikad više“ pretvori u djelo. I to je u redu. Još uvijek nemamo staklenu kuglu koja će nam jasno pokazati u kakvm će smjeru ići odnos s nekim za kog mislimo da zaslužuje našu pažnju, naše zagrljaje, poljupce, doručak. Slomljeno srce, slomljeni ego, slomljeno vrijeme. I uvijek dajem, svojim prijateljima, u takvom slučaju isti savjet – nitko ne zaslužuje ispaštati radi naše prošlosti. A svi smo ju imali. Imali smo neprospavane noći i plakanje u svoja četiri zida, imali smo neodgovorene pozive i ignoriranje, imali smo slomljeno vrijeme i na posljetku – imali smo očito i neko liepo vrijeme koje nam je netko drugi podario.

I zato ne treba okretati glavu, ono što smo naučili iz svakog guca gaziranog Pipija može nam biti samo natpis na post-itu života. „Budi oprezan al ne sumnjičav. Budi vjeran a ne osvetoljubiv. Dobro se dobrim vrati. Tko treba biti uz nas, biti će. Isprike su i dalje samo isprike. Bijela i crna nisu boje.“ Zato, nemojte nikada izgubiti sebe.

Nazvala sam I. i dogovorila odlazak na more. Još jedno zagrebačko jutro na Trešnjevci zamirisalo je voćem i povrćem s placa. Kupaći kostim, ljetne haljinice, japanke, čekaju svoj defile' u gradu koji spava tri sata dnevno. Rekla mi je N. da sam neprepoznatljiva. „Mirna si, gdje je ona stara Hera?“

„Gdje je? Eno je, pije Pipi na Božić.“