Nedavno sam, prelistavajući jedan talijanski modni časopis, naišla na jednu zanimljivu kolumnu. Priznajem, rijetko pratim strane kolumnistice a i nekako mi se čini da se stalno vrtimo oko istog kada su u pitanju muško-ženski odnosi. Da, oni su s Marsa i bezosjećajni, da mi smo s Venere, osjećajne, plačljive, plešemo kako naši hormoni sviraju i nikada nećemo biti potpuno zadovoljne.
Ono što me zaintrigiralo u toj kolumni jest naslov u kojem se spominje naša starleta/manekenka/voditeljica koja se davno preselila u Italiju i udala se za paparazza/pojmanemamčimesebavi/zgođušnog talijana.
Ona – žena, u ovoj priči nesigurna i ljubomorna, on – muškarac, u ovoj priči muljator delux, gledaju televiziju, komentiraju jednu talijansku manekenku i glumicu. Na njezina pitanja: „Zašto toliko buljiš u nju? Nije ti valjda zgodna?“, on odgovara: „Jesi li ti normalna? Ona izgleda kao transvestit!.“.
Kada je njihovom braku došao kraj, djevojka s televizije postaje nova partnerica gospodina talijana. Osim ovog primjera, kolumnistica je navela još nekoliko veza u kojima je muškarac na kraju završio s djevojkom za koju je uporno tvrdio da mu nije ni malo atraktivna. Zaključila je tekst rečenicama: „Djevojke, nema opasnosti kada pred vama daju komplimente drugoj. Opasnost vreba kada kažu da im se ta-i-ta ni malo ne sviđa.“
Ok, netko će reći da je ovo bila slučajnost, netko će se nasmijati i vjerovati da je priča dovoljno bizarna da bi se o njoj uopće raspravljalo. I ne trebamo raspravljati o tuđim životnim situacijama, iako na žalost, i one su nečija hrana. Pa opet, s druge strane, toliko smo svi tašti da nećemo učiti iz tuđih primjera, jer, dok su nas roditelji još kao malu djecu upozoravali da nešto nije dobro, mi smo to jedva čekali napraviti.
Kada su nam rekli i naučili nas da je nešto nemoralno, često smo htjeli vidjeti koje su posljedice konzumiranja onoga „što ne smijemo.“
Zato jer se mi volimo inatiti, i na kraju, sami snosimo posljedice. Isto je i u ljubavnom odnosu. Netko nam, evo, konkretno može reći da će nas partner prije prevariti s nekim za koga tvrdi da mu nije ni malo napet, nego s nekim kome recimo „lajka fotku na fejsu.“
Pravila su stvorena da se krše, tko poštuje pravila propušta zabavu, pravila ne postoje. Postoji poštovanje.
Što god nam pričali o ljubavnim odnosima, što god nas uvjeravali, prepričavali iz petnih žila, mi smo samo slušatelji. Dok god ne osjetimo vatru, na jogurt nećemo puhati. Svaka čast opreznima, ja sam daleko od kočnice i ručne. Ne znam jel moj temperament za to kriv, moj odgoj ili vlastita emotivnost, ali jedino u čemu sam oprezna jest hvatanje ručke na crvenoj džezvici dok radim tursku kavu. Kad tad ću vjerojatno i nju uhvatiti bez kuhinjske krpe.
Opet, postoji granica između neopreza i ludosti. Vjerojatno svaki neoprez kada se dovoljno puta ponovi postaje ludost.
I kad malo bolje razmislim, cijeli nas život netko na nešto upozorava. Upozorili su nas da je netko loš pa bi od nas mogao „pokvariti“, da je netko sklon tračanju pa bi naše priče mogao prepričavati, da je netko ljubomoran pa bi nas mogao prevariti, da je netko promiskuitetan pa bi nam mogao slomiti srce.
Oni oprezni držati će to u nekom pretincu sivih stanica, u odnosu s takvim osobama staviti ću u 2. brzinu i imati lijevo stopalo na kočnici, zlu-ne-trebalo.
Netko će pak otpustiti kočnicu i dati priliku osobi na koju nas je netko upozorio. Taj vuk koji mijenja dlaku, mogao je u međuvremenu promijeniti i ćud. Možda ću jednog dana i ja vrisnuti primajući rukom crvenu džezvu, što vjerujem, ipak manje boli od saznanja da smo bili u zabludi i da smo naivni kao francuska sobarica.
Ne znam uopće zašto sam se uhvatila ove teme, jer, priznajem, doista nisam jedna od onih koja se može „pohvaliti“ krivim procjenama i lošim iskustvima u međuljudskim odnosima.
Da, ljudi nisu ponekad bili kakvi su trebali biti u mojoj glavi, nisu napravili nešto što sam mislila da će napraviti, nisu ispunili očekivanja, nisu imali dovoljno poštovanja prema našem odnosu bez obzira o kakvom je odnosu bila riječ, ali na kraju, s razlogom su neki od tih ljudi u mojoj prošlosti, a neki su od njih i dalje pokraj mene.
Zašto? Zato jer nitko od nas nije idealan, nitko ne može čitati tuđe misli, svi imamo pravo pogriješiti. Svatko će nekoga, s vremena na vrijeme, upozoriti na nas. Ljudima će uvijek nešto smetati, i u svakom sijenu oni će danonoćno tražiti iglu kojom će vas ubost i ako vrisnete, reći će za vas da ste strašljivi i plahi.
Ljudi će uvijek imati nešto za reći, i to imajte na umu. Stvar je samo u vama. Kao što je ljepota u očima promatrača, a ružnoća potencijal za nevjeru. Kako god.
