Kako početi? – pitam se već sat vremena buljeći u bijeli ekran. Televizija tiho priča, reklame se vrte, francuski forenzičari traže dokaze ubojstva. Opet nisam koncentrirana. Skype je otvoren, gtalk otvoren, twitter i facebook – otvoreni.
Kod mene je uvijek sve otvoreno. Čak i prozori, iako je vani +15 danas, kada bi, sudeći po datumu, trebalo biti +5. Nema veze, svi ćemo pobrati neke viroze, okolo kašljucati, vaditi maramice, gutati aspirine kao da su bombončići trox od kojih sam prije 20 godina dobila hiperglikemiju.
Na televiziji i dalje francuzi. U osam navečer pijem hladnu kavu i razmišljam o tome odakle sutra krenuti, koga sve trebam nazvati, koje materijale za kolekciju trebam naći i gdje, što ću sutra jesti. Moram vam priznati kako me spontanost s godinama počela napuštati. I ne samo ONA. I gospođa NEUSTRAŠIVOST i gospođa SUZDRŽANOST digle su ruke od mene, kao da mi, recimo, nije bilo dovoljno što je gospođica INFANTILNOST i dalje ostala hodati uz mene, rame uz rame. To joj nekako ne zamjeram. Mislim da bi u svakome od nas trebao čučati mali Petar Pan, da ne kažem – Alisa. Bijelog zeca s godinama bi, jasno, zamijenile neke druge životinje.
Nekako sam posljednjih dana puno pričala o Alisi s mojom prijateljicom M. Naša INFANTILNOST dovela nas je do toga da je zec i dalje zec i da je njegov sat i dalje njegov sat i da smo, gotovo sve, pale u nekakvu tamnu, nedefiniranu rupu.
Zec nekada nosi naziv gospodin OČEKIVANJE, nekada gospođa MOĆ a ponekad i gospođa LJUBAV. U svakom slučaju, mi smo one koje biraju za kojim ćemo točno zecom trčati. Ali trčimo, oooo da, svaka od nas trči.
Neke od nas stignu do kraljice koja igra kriket, neke se izgube u boci iznad vode, neke slome nogu u utrci sa, recimo, samom sobom. Bit je u tome da nam se očito uvijek negdje žuri. Kad smo bile klinke jako smo žurile odrasti, danas se, u svojim ranim tridestima, velik broj nas trči udati. Čak je i riječ UDAJA ženskog roda. Ne znam ni jednog muškarca kojem se žuri oženiti. Ok, znam jednog koji je, svaki put kada bi prohodao s nekom djevojkom, izjavio kako se ženi. I, naravno – oženio se.
Ja sam odrasla u malom gradu u kojem se već s 20 počelo ispitivati „Dobro lipa moja, ča čekaš?!“. Odgovor je ovisio o tome mislim li da se osobi koja to pita doista trebam opravdavati. „Još se školujem / Čekam pravog/ Kad dođe vrijeme/ Nikad.“ I onda puff. Prođeš tridesetu, sve te silne babe itekako su zapamtile tvoj odgovor, uhvate te na prepad i kao da su sve završile novinarstvo na političkim naukama, pitaju opet isto pitanje.
U tom trenutku okreneš se tražeći svog bijelog zeca koji se, čini se, baš tada odluči sakriti u neki grm iz kojeg može vježbati voajerizam i sarkastičan osmijeh. Alisa se – naime, još ne želi udati. Alisa želi još malo trčati u disko, Alisa želi još koju godinu studirati, magistrirati, raditi, trošiti na sebe, udarati kraljicu u dupe dok igra kriket sa svojim zlim namjerama i odličnim makeup-om. A taj zec, taj se zec zove OČEKIVANJE. No, prije nego što krenemo razmišljati o tome što zapravo okolina očekuje od nas, zapitajmo se, između utrka, što zapravo očekujemo sami od sebe?!
Moram vam priznati kako sam prvi, zreli "šamar očekivanja" doživjela na svojoj 10. godišnjici mature.
Ja sam, naime, bila jedina – single. I ne samo to. Neke od mojih školskih kolegica imale su prsten, neke od njih bile su trudne, a ja, ja sam bila mamurna od partyja na kojem sam naravno, ostala zadnja samo noć prije proslave tih 10 godina nazvanih "'ajmo sada vidjeti tko se čime ima pohvaliti".
Tu se uvijek sjetim filma u kojem su Lisa Kudrow i Mira Sorvino izmislile kako su izumile post-it ne bi li impresijonirale svoju generaciju na tom, o Bože, kao jaaako bitnom meetingu. I onda netko postavi to prekrasno, prepametno, preinovativno pitanje – „Dobro Hera, što čekaš?!“.
Onaj mali vrag u mojoj glavi već ih je i tako nekoliko puta poslao u onu stvar. Mali anđeo je, strpljivo, objasnio mojim kolegicama iz razreda kako su životni prioriteti individualna stvar i kako još uvijek želim nedjelje provoditi sama, na svom kauču, uz svog psa i krimi-serije.
Tupih je pogleda na moj odgovor bilo dovoljno da mi se maskara na trepavicama otopi do dekoltea. Žaljenje. Pa što, i sve one silne babe koje su me kao dvadesetogodišnjakinju pokušale silom staviti pred oltar, sve su me od reda žalile jer „Alisa se MORA udati, prije ili kasnije – mora“. Prabaka se udala rano, baka, majka, e pa moraš i ti. Jasno. Na neki bi me način žalile i da sam, recimo, samohrana majka s troje djece.
Nekako sam bila ljuta na samu sebe, jer zar je moguće da sam i na jednu sekundu zaboravila za kojim zecom trčim? Jesu li one sve prije mene pronašle ljubav svog života? Tko zna, možda sam ju i ja pronašla, ali sam se, nekim čudom, zaglavila u boci iznad vode?! Je li ta boca samo generacijski vakuum u kojem smo se, eto, sve malo izgubile?
Ipak, nisam zadnja otišla s godišnjice mature. Da sam možda, u nekom slučaju, u cijeloj toj predstavi taštine, pronašla svog zeca, vjerojatno bih otišla za njim. On me tada očito napustio, želeći da me GOSPOĐA REALNOST malo šamara po obrazima. I bez obzira na sve, meni su moje kolegice iz razreda itekako drage. Čini mi se da češće trče za monotonijom i mirom nego što sam ja ikada u životu trčala, no, jedno je sigurno – neke koje su tada potrčale prema oltaru, s kraljicom vjerovatno nisu nikada odigrale kriket.
.jpg)
