Atina: Baš čaršijska posla

Kada popadaju maske u zemlji ćevapa i baklave


Objavljeno: 21.05.2012.

Foto: Julia Perić, Krasnodar Peršun
Pogledano: 2878 puta

Ne znam je li stvar u legendi o Gazi Husrev-begu, stvarnom dobročinitelju i graditelju Sarajeva koji je zauvijek odredio dobar duh raje ovog grada ili u činjenici kako su ženska prijateljstva jako zaslužna što naše tijelo luči taj famozni oksitocin, ali vrzmati se s prijateljicom po Baščaršiji dok je vani divan sunčan dan – nenadjebiv je osjećaj. Što se tiče legende, tako se pričalo i neka za to odgovara onaj tko je tako govorio, ali ako su ispisi telefonskih računa ikakvo mjerilo stvari, onda Lidija i ja sigurno imamo jedno pravo, snažno žensko prijateljstvo!

I dok sjedimo u jednoj od čaršijskih bašči i baljezgajući nam po tko zna koji put ulijevam još jednu "tursku" u fildžan, držimo se dobro provjerene formule pravog, finog, sočnog ženskog razgovora: djeca su nam apsolutni genijalci, muževi (i sadašnji i bivši) totalna katastrofa, a nas dvije eto, pukim slučajem, savršene pa glasom teškim od sinoćnjih cigareta i pića hvalimo jedna drugu poput čupave bijele pudlice na izložbi pasa.

 Tresući šećer u prahu s rahat-lokuma krajičkom uha uživam u jezičnim bravurama domaće ekipe. Nevjerojatno, ali taj bosanski naglasak me uvijek uspije oraspoložiti i razvući usne u osmijeh. Pa iako na prvi pogled s tim lokalnim petnaestogodišnjacima za susjednim stolom imam veze otprilike koliko i s nasljedstvom Steve Jobsa, istina je kao i obično negdje na pola puta.  Ako ništa, dvadesetak godina ranije i stotinjak kilometara zapadnije i sama sam slično naglašavala vokale.

Pripadam generaciji klinaca koja se odlično sjeća vremena kada je Michael Jackson bio crn, kada nije bilo božićnog drvca u bijeloj boji, a prijatelji nisu dokazivali svoju ljubav lajkovima na Facebooku. Neke drugačije stvari su bile bitne ako si već htio da se frajerišeš pred ekipom. Moji vršnjaci su se među posljednjima igrali s lutkama i klikerima, a naši su roditelji imali praktične potrebe za komšijama i povremeno su iz Mađe švercali Vajkrem.

Mada nisam sigurna je li i ovdašnja sarajevska djeca prave kolače od blata, mjere ubrzanje bicikla pri spuštanju s uzbrdice bez kočenja, preskaču ograde berući tko zna čije jabuke ili igraju "školice" skačući s broja na broj trudeći se da ne zakače liniju – u dokumentima slično ispisujemo rubriku mjesta rođenja. Ne znam popnu li se na hrast i bezbrižno klate nogama, igraju li žmirke iza topola, nose li ljubičaste štrample što im je poslala tetka iz Njemačke i obožavaju li čaršijske šetnje nedjeljom. Ali, ista ova Bosna nam je na srcu lupila pečat. Tu nam zrak miriši jače nego igdje drugdje. Kad zatvorim oči još osjećam taj miris i vidim babu Matiju kako sjedi predvečer na klupi ispred kuće i čeka komšije iz sela da se okupe na malo razgovora. Tko je okop'o sav krumpir, čija snaha bolje mete i zašto se ona "stara cura od dvadeset i pet" s kraja sela folira i "šta više ona bira".

I onda, hladan tuš. Godinama konstruirani snovi u trenutku su popucali i čula sam jasan zvuk lomljenja svega što mi je do tada bilo bitno. Bilo je to vrijeme kad su se počela rušiti carstva.

Emira je plakala u razredu jer su je dan prije kod kuće obavijestili da mora početi nositi feredžu, Mersedin iz 8.e šaptao nešto o Aliji, Mario počeo potajno dilati sličice Cro Army, susjed Perica osobito uživati u taktovima Thompsona, a mi smo djeca umjesto krađe komšijinih jabuka novi adrenalin pronašli u kamenovanju šajbe automobilima srpskih registarskih oznaka. Tog proljeća nacionalizam je postao naš vrlo prepoznatljiv brand.

Vrlo skoro, sudbina nas je katapultirala u neki drugi život. Bez posebnog uvoda i bez ikakvog suvislog zaključka. Uslijedilo je malo kvalitetnog šamaranja, a ja sam si narednih nekoliko godina pokušavala pronaći racionalna objašnjenja za dvije stvari. Prvo, kada su točno ljudi zaključili kako eto, nema ništa sporno u činjenici da se ljudsko biće ubije tek tako. I drugo, što je točno Mersedin mislio kad je rekao da bih ja trebala braniti Bosnu. Pa mene bi s mojih metar i žilet malo jači vjetar otpuhnuo. Baš ću ja Bosnu obranit. Svemu lošem što je uslijedilo nisam svjedočila. Tata je brata, sestru i mene "izvukao" prije nego su iscrtane točne upute koga treba mrziti, kako mu se obraćati, čije šajbe gađati, a kome se bespogovorno diviti. Odnijeli smo svoje male svjetove nešto zapadnije.

Slično je i sa Sarajevom. Za sve nas koji nismo odavde ova njihova stvarnost doista može izgledati jako mistično i šarmantno. Grad s razglednice, idiličan pejzaž, potočić koji žubori, miris kebaba i neodoljivi duh raje. S pravilne udaljenosti šaljemo im fraze o toleranciji i tapšemo ih po ramenima kada turistički dođemo tu. Prekrasno.

O da, sjećam se ja i veličanstvene Olimpijade i Vučka, ali tek jučer pri pogledu s onog brda dok nam je turistički vodič dočaravao Sarajevo mogla sam ga sagledati u cjelini. Kakav je ovaj grad suludi laboratorij bio. Kako samo mudro ignoriramo ključne događaje i pričamo priču prema kojoj je sve u redu. Kako zapravo, ludilo rata izobliči čovjeka.

Ma, osobno sam davno oprostila devedesetima i to što su mi uzele Bosnu. Već dosta vremena aktualnosti o BiH nezainteresirano konzumiram između vremenske prognoze i trač-rubrike. Ratovi prolaze, drugi domovi se nalaze i sve to dođe na svoje. U nekim drugim čaršijama. Došle su na red neke nove teme i druga čaršijska posla.

Huh… Nostalgija je stvarno katkad vrlo varljiva drugarica. Nikakav naknadni deja vu ne može ti dati onaj fini emotivni fluid koji može trenutak u kojem doista jesi. Ma, ne trebaju Sarajevu moje suze. Ova zemlja u obliku srca i njezini stanovnici s dušom bit će sasvim dobro i bez njih.

Danas sam velika cura i moram priznati donekle zatrovana visokim zahtjevima života 21. stoljeća. Klinci me već odavno oslovljavaju s Vi, redovito si navlačim potkošulju da pokrijem bubrege, ne mogu se sjetiti svačijeg prezimena iz srednje škole i vrlo dobro znam kako su slučajevi bračne nevjere statistički puno češći od povremenih prometnih kvrcavica. Znam po čijim živcima se ne smije skakati, a koga se u ovakvom poretku stvari nikako ne smije pipnuti. Volim život jako, ali sam dobro naučila da je on ponekad jedna obična, pokvarena kurva.

Pogledala sam Lidiju. Onako poznato i zavjerenički kako možeš pogledati samo nekoga kome si iste sekunde prvom preko telefona javio da si vidio plavi plusić na testu za trudnoću.

Jebeš patetiku, mi nastavljamo u revijalnom tonu. Sočno ženskom. Ispijamo posljednji fildžan kafe pred fajrunt, a ja se radujem povratku u svoju omiljenu čaršiju i nekim drugim, baš čaršijskim poslima. Via Zagreb. I baš mi je ćeif! 

Komentari
Ove jeseni spajamo nespojivo!
Druga večer KFWZ-a...
 
Moda u srcu Zagreba!
Prije 1592 dana Prva večer KFWZ-a...
Brazil pod nogama!
Prije 1606 dana Brazilski brand predstavio novu kolekciju...
Agjamal by Martina Kuntić
Glamurozne haljine za ženu punu samopuzdanja i ženstvenosti...
 
Naperlajte se!
Prije 1703 dana Nakit mlade kreativke Ive Horvat...
Odličan saveznik u borbi
Prije 1875 dana Predstavljena je druga kolekcija Acro rokovnika ...
Savršeni gel nokti bez
Isprobala sam - Catrice Ultra Stay & Gel Shine...
 
Tražite promjenu? Isprobajte ovaj
Prije 1681 dana Katerina Beauty Blog poslužit će vam kao inspiracija za pregršt novih make-up...
Ideal ljepote u visokom
Prije 1771 dana Drugi dio beauty reporta sa Smart Fashion Weeka...
Upravo je razina energije ono što nas čini više ili manje podložnima različitim ...
05.11.2012. | 15:50 | by Bioterapije
Milijuni žena diljem svijeta pate od predmenstrualnog sindroma. Bolovi, glavobolje, grčevi, umo...
05.11.2012. | 15:46 | by Bioterapije
Evo ovako..dečko i ja smo jakoooooo dugo skupa. Super se slažemo i obožavamo jedno drugo,i u k...
26.02.2012. | 08:55 | by Tinica88
Ha ne znam, nemam neko mišljenje konkretno... I dosta sam stidljiva......
11.02.2012. | 02:08 | by Tammy