Atina: Gospođo, vraćam vam sina

Što kad je Život duhovit, spoji nespojivo i namijeni ti pomaknuti happy end


Objavljeno: 25.06.2012.

Foto: Iven Mastin
Pogledano: 3419 puta

Nevjerojatno je kako naizgled nevažan pokret ili događaj mogu promijeniti živote. Kako te jedan bezazleni "Dođite na tulum!" na displeju prijateljičina mobitela može dovesti do lica i situacija s kojima ćeš se susretati svakodnevno, a dostojni su najluđih Woody Allenovih filmova.

I zašto je tako prokleto teško pisati ovaj tekst kad znam do detalja secirati tuđe odnose i pisati teške stručne članke. Mogu razglabati o tome kako promjena tečaja topi adekvatnost kapitala banaka, povući paralelu između Phillipsove krivulje u ekonomskoj teoriji i babe u samoposluzi, ali nema šanse da napišem ikad što je Bivši uistinu značio meni.

Kuckajući prstima o rub šalice tople kave, pokušavam si vizualizirati jutrošnje buđenje dotičnog gospodina nakon naših jučerašnjih prepiski SMS porukama. Pitam se ima li na njegovom licu barem trunke nelagode, želi li se ustati iz kreveta ili pak mrtav-hladan pere zube, bira kravatu i šprica veliki oblak parfema ne bi li prekrio smrad svoje sinoćnje alkoholne seanse.

Treba li činjenica što je on u svojoj osnovi dobar čovjek i divan otac našeg djeteta biti dovoljna da ga tretiram poput zaštićenog spomenika nulte kategorije i obojim u ovoj priči najljepšim bojama? Ili je sasvim u redu da kao osoba koja sam se našla na putu tuđeg nacugavanja i niza neodgovornih poteza nisam i ne mogu biti politički korektna, pa imam svako pravo aktera svojih buđenja u znoju, naprosto etiketirati kao – Stoku.

Upoznala sam ga puno vremena nakon što sam potpuno raskrstila s Patrickom Swayzejem iz Prljavog plesa i konačno si teška srca priznala da isti nikada neće biti moj, a opet malo prije nego ću početi kupovati gaće koje mi griju bubrege.

On nije izgledao poput mlađeg brata Kevina Costnera, povremeno bi mi poslao cvijeće, a baš svaka moja prijateljica kladila bi se da cijela ta priča neće trajati duže od prosječnog mliječnog proizvoda. Meni je pasao. Nije me zamarao ubitačnim intelektualnim razgovorima o utjecaju globalnog zatopljenja na našu civilizaciju.

U svijetu prepunom ljudi koji samo nešto filozofiraju on je bio čovjek od djela. Pričao je o poduzetničkim poslovima s nekom neobjašnjivom lakoćom poput razigranog djeteta kojem ćeš dat firmu da je rastavlja na dijelove i igra se gazde. A nakon koje "pivice viška" stidljivo je skrivao pogled i smješkao se u maniri školaraca koji je pare od sendviča za užinu prokockao na šećernu vunu. Ponašao se kao izuzetno zahvalan plastelin kada bi procijenio da će mi takav najbolje odgovarati, a u stvari je bio uzavreli vulkan koji konstantno prijeti kaosom.

Bio je ubojita kombinacija poslušnog i zafrkanog, čaja od kamilice i ljute rakije. I uvijek sam se čudila toj finoj diskrepanci.

Naprosto sam voljela takve likove sporog jezika, a brze pameti.

U to isto vrijeme, makar se već dalo naslutiti da nikada neću postati Miss Osijeka, ja sam sama sebi bila prekrasna i zračila sam k'o mikrovalna. Ponosno sam furala priču kako od šesnaeste godine živim sama, kako je to bilo prerano za odrasti, ali kako sam se super snašla. Znala sam dobro da nisam gospodična svakoj drugoj slična, a imponiralo mi je misliti kako sam iskrena, hrabra, žilava, drugačija i svoja. A u stvari sam bila neorganizirana do suza i prostorno dezorjentirana do bola.

Inatom magareta mrzila sam kućanske poslove i smatrala ih totalnim gubitkom vremena. Puno sam učila, a moje kulinarske vještine svodile su se na otvaranje konzervi gotovog jela i juhu iz vrećice.

Zagrizla bih bez problema mesni odrezak bez deklaracije, uvjerena da neću sutradan dobiti začepljenje krvnih žila. Furala sam multivitamine rasute po torbi i nisam voljela skupe bukete jer mi uvenu nakon dva sata. Bilo mi je ravno do neba što tko radi sa svojim genitalijama makar sam osobno vukla neku čudnu konzervativnu crtu. Sviđala sam mu se baš takva, jako.

Bila sam pravi mali veseli Bosanac koji ima veliko srce, a malo takta. Mislila sam da je sve moguće, a puno toga je i bilo.

Danas mi se čini kao da tu ženu nikada niste ni sreli.

I, onda smo se zaljubili. Valjda... jer kako inače objasniti da smo narednih 8 godina života zaglavili pod istim krovom. Priča je bila klasična i sa zbilja običnim nastavkom. Ništa nije upućivalo da će ove epizode prerasti u sapunicu.

Pod lošim svjetlom zadimljene birtije, za stolom u kutu, gugutali smo jedno drugom. Voljeli smo običnost i rado smo lizali laktove na šanku lokalnog kafića. Nismo nikada bili toliko zaokupljeni jedno drugim da ne postoji išta drugo na svijetu. Ja sam zazirala od previše spominjanja prvog lica množine, a on nije bio aspirant na oduzimanje tog dijela mog teritorija. Pičili smo svoj film i branili svoju logiku. Postojala je ona ujednačena vibracija i emitirala sam korektne hormone u njegovoj blizini. Međutim, nikad nisam imala hrpu leptira u stomaku kao toliko puta prije njega. Pojavio bi se tu i tamo jedan leptirić koji bi zaigrao s vremena na vrijeme i iz nekog razloga to je bilo najviše što sam mogla dati. Njemu je bilo dosta.

Bila je to, prema mojoj babi Matiji, još jedna od stvari koju treba označiti kvačicom na popisu životnih ostvarenja. Vidjela je ta da ja brijem na "tamo neke škole i pos'o", al' je i bila uvjerena da ću kao pametna unuka kad-tad nadoći na smisao života: dobar muž, financijska sigurnost i planirana trudnoća. Nje danas nema, al sam uvjerena kako je bila sigurna da ću "zbog tih škola" eventualno postati neki faktor u mjesnoj zajednici općine Bugojno, duljinu suknje mijenjati iz praktičnih razloga, a u slobodno vrijeme heklati televizijske tabletiće. Da će se dobro znati tko kuha, pegla i pere, a tko drži šarafciger i buši police u zid. E pa, ti fantastični geni očito su preskočili jednu generaciju, a moja je baba čini se ispala – notorno loš prognostičar.

Ispostavilo se u mom slučaju da je život bio vrlo duhovit i spojio nespojivo. Nakon standardnog uzimam-uzimaš dočekala me klasična sačekuša.

Tinta na vjenčanom listu nije se ni osušila, a okus pljuvačke po kupljenom državnom biljegu još je bio u ustima kada sam intuitivno osjetila kraj priče i prije završetka prvog poglavlja. Do tog sam došla dok je kiša jednolično udarala u šofer šajbu mog Puntića, a ja se bezglavo vozikala Vukovarskom. Ne, naša završna scena nije tipični happy end. I ne, mi nismo živjeli zajedno sretno do kraja života.

Poput korova koji ne trijebimo, nego ga metemo pod tepih i nadamo se da će nestati, njegova "pivica viška" s početka priče je metastazirala, uselila nam se u život i u narednim godinama u prvi plan izbacila sve karikature ličnosti osobe kojoj sam se još jučer klela na vječnu ljubav. Kao kakav čudan madež na tijelu koji ti u trenu od mirnog života napraviti cijelu frku. Pametna unuka pretvorila se u kapitalan primjerak ljudske gluposti.

Od braka nalik na reklamu deterdženta za pranje rublja ostala je mrlja, a pomno planirana bračna svakodnevnica doživjela svoj najveći poraz. Ostao je dvojac bez kormilara u nasukanom brodu koji povremeno odigra igru pljuvača u dalj. Život mi je izgledao kao da je pala bomba krmača.

Zbog jednog papira na nevjerojatan način promijenila sam izgled i smisao vlastitoga tijela.

Ispijena, mršava i vidno zlovoljna, prema van sam glumila finoću i proživljavala apstinencijsku krizu. Jela sam, spavala, radila, sanjala, plakala, vikala, šutila, mirila se, čekala. Bilo je tu i ritualnih druženja sa zajedničkim prijateljima i isforsiranih projekata pomirbe. Povremeno bi mi pred noge bacao tisuću logičnih opravdanja i fraza za bolje sutra, koje je dolazilo i odlazilo u međuvremenu. Pokušaji razgovora o njegovoj ljubavi prema fermentiranom proizvodu na bazi hmelja počeli su se pretvarati u jednosmjerne monologe. Težina mog vlastitog oklopa tupila mi je pogled i pogrbljivala ramena. Kao da je netko isisao sve žive boje. Postala sam poput ugljičnog monoksida: bez boje, okusa i mirisa.

To jedno vrlo kratko vrijeme, bojala sam se otići da ne bih slučajno došla u zajebanu situaciju i morala sudjelovala u životu. S vjenčanim listom u prvoj ladici radnog stola, provodila sam dane držeći želudac u rukama i srce u grlu.

Nisam bila hrabra niti prekinuti, niti započeti.

A onda... naprosto skužiš da nemaš više inspiracije i da je došlo krajnje vrijeme za jedan pošteni odjeb. Moraš skinuti tu dosadnu muhu s vrata, pljunuti u šake, izaći iz cijele te priče – i pronaći si novi životni prostor. Naći novi put, makar nemaš blage u kojem bi smjeru trebala krenuti.

Danas sam, uz svu hrpu sranja, uglavnom super pa pomalo podsjećam na onu neorganiziranu šlampavicu s početka priče. Vratile su se boje. Čak i najobičnije aktivnosti postale su neobične, a rutina prekrasna. Svjesna sam da plaćam čaše koje nisam razbila. Al' to je život i to je u redu. Nikad nisam bila pobornik ritualnog samoozljeđenja, a ni balkon mi u novom stanu nije praktičan za baciti se kad ti dopizdi. Nisko je prizemlje.

Na trenutke stvarno imam osjećaj da sam glavni lik komične serije dok se u pozadini vrti onaj iritirajući nasnimljeni smijeh. OK, možda i nisam apsolutno zdrava osoba, ali sasvim dovoljno da zavaram i dobrog psihologa.

Očekujem li ja previše i živim li u snovima na svom umišljenom intelektualnom Mount Everestu gdje ima mjesta samo za rijetke?! Dobar je, strpljiv i nježan otac – kad nije pod gasom. Voli me na svoj način – kad nije pod gasom. Nikad mu u životu nije "poletjela ruka". Je li dobro što sam ostala ležati u ringu poražena ili sam se trebala dići prije nego što se nabroji do 10 pa odigrati još koju rundu? Ma bilo je još snage... Mogla sam zajedno sa svojim mužićem i dalje se uljudno smješkati susjedima. Zašto kvarim općenarodno veselje užoj i široj rodbini? Šta će reć' moja tetka iz Travnika il njegovi iz pitoresknog slavonskog gradića? Šta će selo pričat'? Misle li oni da je sve to ista pjesma po principu – on nju voli, ona njega ne, on tužan, a nju baš boli briga. E to je već pitanje glazbenog ukusa i debljine kože.

Razvod  je bio bezbolan i kratak. Odgovarajući autoriteti posredovali su i dešifrirali cijelu stvar, a godine tihog kompromisa okončane su na najpristojniji način – bez strasti i prijateljskim razvodom.

A kad smo već kod glazbenog ukusa... Osobno se držim Elementala i stihova dobre stare Remi:

„Pozdrav nesuđenoj svekrvi,

nije žena kriva. 


Žao mi je gospođo,


al' vraćam vam sina!“ 

*****

Pročitajte: Atina: Baš čaršijska posla

Komentari
Sada znam što znači
On je taj uz koga sam jednostavna, sretna i posebna...
 
Strah od nepoznatog
Prije 2930 dana Život je prepun različitosti, a ljepota je u očima promatrača...
Opasan pojam s dva
Prije 3072 dana Kako ostaviti ego sa strane i učiniti druge sretnijima...
I zato su svi
Gdje je nestala interakcija između muškaraca i žena?...
 
Prvi i zadnji spoj
Prije 3146 dana Što nikako ne smijete na prvome spoju...
To je taj, pravi
Prije 3157 dana Četiri pravila od kojih pravi đentlmen neće nikada odstupiti...
Zašto ti ne bi
Iznađi iz frend zone - od prijatelja do dečka...
 
Pasite se oči moje
Prije 2963 dana S njima bi voljele ostati zaglavljene u dizalu...
Zajedno u orgazmičke visine
Prije 3049 dana Nekoliko savjeta za pomoć pri postizanju vaginalnog orgazma...
Upravo je razina energije ono što nas čini više ili manje podložnima različitim ...
05.11.2012. | 15:50 | by Bioterapije
Milijuni žena diljem svijeta pate od predmenstrualnog sindroma. Bolovi, glavobolje, grčevi, umo...
05.11.2012. | 15:46 | by Bioterapije
Evo ovako..dečko i ja smo jakoooooo dugo skupa. Super se slažemo i obožavamo jedno drugo,i u k...
26.02.2012. | 08:55 | by Tinica88
Ha ne znam, nemam neko mišljenje konkretno... I dosta sam stidljiva......
11.02.2012. | 02:08 | by Tammy