Ako ste majka i poželite nešto napisati o majčinskoj ljubavi onda to podrazumijeva da ćete s mnoštva različitih pozicija potvrditi ono već izrečeno i sačuvano u kulturnom pamćenju. Nabacat ćete tople emotivne fraze koje su dovoljno efektne i dovoljno nekonkretne da se mogu samo prepisati u kakvu bilježnicu dojmljivih citata.
Vaše majčinstvo je dokaz kako ste konačno ispunili svoju „svetu“ dužnost i dali svoj doprinos društvu, a ono će ga zauzvrat pozdraviti pljeskom, tretirati kao garant uspjeha i barometar kvalitetnog bračnog odnosa. Vaša emotivna prognoza sada je stabilna, a vi baštinite neko posebno nasljeđe te jedino svaku drugu majku smatrate svojim istinskim duhovnim srodnikom… Ma, malo morgen!
A što kad novopečenu majčinu ljubav poprate i neke druge, manje poželjne emocije? Što ako vas u toj najosjetljivijoj sekvenci života opali takva neopisiva potreba za neovisnošću da to ne smijete priznati ni vlastitoj materi ako vam iznenada bane i probudi vas u 4 ujutro? Što kad vam se u glavi i srcu sudare temeljni paradoks ljubavi koja spaja i slobode koja razdvaja? U tom slučaju, sretno vam bilo, jer intima i emocije koje u tim trenucima proživljavate vi kao Žena nisu dostojne teme ozbiljnog promišljanja. Ultra-majke ih preziru, intelektualci opće prakse banaliziraju, a vi se bolje što prije pripremite živjeti s etiketom jedne - obične, sebične gadure.
Nikada nisam gledala na majčinstvo kao na must-have ili kao nešto što nužno svi moramo imati kako bismo uramili svoj beznačajni životni vijek. Dapače, većina žena s kojima rado provodim vrijeme, koje volim ili iznimno poštujem, svojim odabirom nisu majke makar već izvjesno vrijeme piče kroz tridesete. Ja jesam, a otkad znam za sebe to sam planirala jednom i postati. Puno prije nego sam zapalila prvu cigaretu u školskom WC-u, prije nego sam se prestala zaklinjati na Tita i prije nego sam znala izgovoriti „otorinolaringologija“ zdušno sam okolo navlačila lutke i češljala ih.
Moja trudnoća je prolazila glatko, a osjećaj je bio uglavnom dobar ako te pritom buduća gospodična ne gazi po želucu i ostalim vitalnim organima. Dok su mi hormoni zujali svuda okolo, a košarkaška lopta koju sam progutala crpila dobar dio energije, kunem se da su mi pluća bila negdje u grlu, a bubrezi točno ispod lopatica. Oprostite mi na iskrenosti, al na trenutke mi se činilo kao da se pripremam krepati, a ne roditi.
Od pomoći nisu bile ni priče aktualnih 'majki' iz kojih je naprosto tekla mudrost. Nakon njihovih horor-informacija, otišla bih kući i zahvaljivala Bogu što barem ne trebam roditi na početku prošlog stoljeća kada mjesni liječnik nije mogao puno učiniti - smrt je dolazila rano, bila neizbježna i jeftina. OK, rodilište možda i nije meka dobre zabave i sigurno nije preugodno kad u nekoliko minuta prekršiš sva pravila lijepog ponašanja dok tamo ležiš u Evinom kostimu, ali daleko je to od svih onih zastrašujućih priča.
Prisiljavala sam se na srdačnost, otvorenost i razmjenu osmjeha u susretu s drugim majkama na dječjem igralištu dok bi ista do u detalje secirala svoju svakodnevnicu i gurala mi ju pod nos. Navedeni monolog u pravilu bi uključivao sljedeće glagole: kuhaj, spremaj, peri, čisti, ljubi, mazi, slušaj, hrani, tješi, ljuljaj, pjevaj, piši, voli, moli, čuvaj, doji, peglaj, ribaj, šuti, šetaj, trpi, trči, pamti, znaj.
Ponekad sam se znala okrenuti oko sebe u parku i promatrati te žene s kolicima pokušavajući uočiti naše razlike. Imala sam sve pripadajuće organe. Ruke da zagrlim. Noge da potrčim. Glavu da promislim. Pa ipak, nisu mi bile bliske, nisam dijelila njihov postnatalni entuzijazam i nisam se osjećala ugodno u njihovom društvu.
Točnije, tih prvih mjeseci osjećala sam kao da su mi oduzeta sva prava zagarantirana Ustavom i raznim konvencijama. Nosila sam trenerke, bila kronično neispavana i odgovarala jednosložnim rečenicama. Potajno sam zavidjela svim onim ženama od karijere koje ujutro moraju oprati zube, namazati lice hidratantnom kremom, noge gelom protiv celulita, ruke kremom za zatezanje, sise gelom protiv spuštanja i nabiti se na štikle.
No još češće sam razmišljala o gubitku slobode. Slobode da odem nekamo gdje se sjetim, da hvatam okolo zjake ispijajući kave, slobode da cijeli božji dan pišem ili pred TV-om u pidžami bezbrižno jedem hranu iz McDonaldsa.
Ljuta k'o pašče brundala sam što jedna takva intelektualna bistrina ovog neba poput mene piša krv izravnavajući nabore na pelenama. Ajd' fala bogu pa sam u to vrijeme imala muža, koji je pošteno znao povuć' oko svih tih napeglavanja, steriliziranja, prokuhavanja… a i ne znam tko bi me drugi trpio.
I onda bih, kad padne mrkli mrak, potajno se šćućurila u kutu balkona i u rukama držala spas - cigaretu i čašicu bijelog Vermoutha. Bio je to mali čin moje slobode, čin inata, revolucionarni krik. Jer kemijska neravnoteža u mom mozgu tijekom dana govorila mi je: „Ma nemoj!! Nemo'š kao dojit, a možeš pušit! Sramota!“ Odbijajući oblake dima i ispijajući kapi te svete esencije razmišljala sam hoću li ikad vidjeti Pariz ili ću ovako do kraja života sjediti na balkonu u stanu u Puli i biti na usluzi našoj novoj maloj podstanarki.
A onda bih začula svoju potomčicu u popišanim pelenama kako neutješno plače bez naznake da će prestati u bližoj budućnosti. Dere se, bez imalo obraza i bez zrnca časti - kako valjda i priliči nekom tko još nema ni godinu dana. „E pa baš neću odmah skočit. Oprosti mala, al imam i ja svoj integritet! Ako ništa, moje ponašanje je pristojnije i socijalno prihvatljivije. Ne vrištim okolo, ne piškim po roditeljima, ne pljuckam po odjeći.“ Zakolutam očima, otpuhnem još jedan kolut dima… A zatim, poput uigrane dvorske lude s raznim poremećajima, otrčim vidjeti što se tamo događa…
Al' onda… Ah onda… Ma onda, ugledaš najljepši prizor na svijetu koji ti u trenu oduzme dah, ispuni srce, a ti automatski osjetiš da bi prodala dušu vragu za to malo stvorenje. Mirisna činjenica s vlažnom kosom ispod dekice nemoćno te gleda i ti znaš da si u tom trenutku njezin cijeli svijet. Prekrasna je do bola. Do suza. Pravi se važna i galami. Slatka je. Plače, moli, pući usnicama, pruža ručice, preklinje da je uzmem. Moj četveronožni sugovornik guguće i lamata po krevetiću poput anđela amputiranih krila. A kada mi se nasmije i kaže mi "Mama", do kostiju me razoruža. Ništa pod kapom nebeskom, ama baš ništa, nije mi važnije od ovog. Ona je moje pogonsko gorivo najviše kakvoće, prirodni životni botoks. Ničim ne mogu dovoljno zorno dokazati koliko je ta ljubav jaka. I kunem se, da ju netko samo krivo pipne prvo bih poput najopakijeg pitbulla ugrizla, pa tek onda pitala jesi li imao zle namjere.
Samo desetak minuta kasnije, moja curica mirno spava. Ja je gledam i mislim: Fućkaš Pariz!
I tada znam… Ma nemam ja nikakav problem na relaciji majka-kći, ali imam jedan veliki problem s tim društvenim konstalacijama i hrpetinom osoba koje ti u prvim danima majčinstva nepozvane sugeriraju kako bi se trebala osjećati. Duboko u sebi znam da moje dijete ne treba u meni vidjeti uzor već toplo ljudsko biće. Živu osobu, od krvi, mesa, vrlina i pogrešaka. Takvu i nikakvu drugačiju. Naprosto to znam… jer intuicija i ja smo zadnjih godina dvije najbolje prijateljice.
Danas, ona više nije beba. Družimo se već četiri pune godine, pulski balkon zamijenile smo zagrebačkim, njezin otac i ja malo smo redefinirali prirodu svog odnosa i odlično funkcioniramo u našoj Neljubavi, a ljubav između njih dvoje – svakodnevno cvijeta.
Nasmijava me do suza. Ja joj zauzvrat montiram glavu barbiki u rekordno brzom roku i puštam filmiće s raspjevanim rakunima. Volim je, hranim je (poruka svima onima koji me vrlo dobro poznaju i sada okreću očima: Da! Hranim je!), brinem se za nju kad je bolesna, igram se s njom, podučavam je, dobar sam joj prijatelj i povremeno učinim nešto doista neugodno da ju osramotim pred vršnjacima – poližem svoj palac i brišem joj ostatke Čokolina s lica……
Moja kći izgleda baš kao ja u njezinim godinama pa često griješim i mislim da smo doista i slične. Ipak znam da te dvije smiješne djevojčice s kikicama u samom životnom startu malo toga imaju zajedničkog. Ona moja draga zabit u srednjoj Bosni 80-ih godina i skakutanje po proplancima bili su vrlo prihvatljivo i sigurno mjesto za odrastanje. Moje dijete u novom mileniju, dok ju čvrsto držim za ručicu, preskače užarene tramvajske tračnice po Zagrebu, uvjerena je da je svaka krava ljubičasta i da se zove Milka.
Pravi se ozbiljna i misli kako je biti mali tako bez veze. Postavlja tisuću pitanja dnevno i uglavnom se osjećam kao dežurni infocentar. Ima najbolju prijateljicu, dečka u vrtiću i sama bira cipelice. Pitam se samo što je sljedeće? Ona se udaje, a ja s penzićima lomim kukove na plesnjaku?!
I ma koliko se ja trsila da nakon poroda nisam doživjela nikakav kopernikanski obrat opasno sam se zapitala ovog proljeća kad sam shvatila da je ponoć, da sam u Tkalči bez šminke, bez štikli na nogama i da umjesto zgodnih frajera promatram mlade cure po gradu i pitam se hoće li nahladit' bubrege u tim kratkim majičicama ili navuć' kakvu upalu jajnika u laganim sandalicama dok je vani 15 stupnjeva.
I da, fakat… Za vozit' auto treba položit' vozački, a skoro svaka budala može imat' dijete.
*****
Pročitajte još:
.jpg)
.jpg)
.jpg)
