U posljednje vrijeme postala sam pravi čarobnjak… Šutim, a kažem sve. Čujem osobu pored sebe, bez da ista progovori i riječ. Stigla sam tamo gdje sam krenula, a da se nisam ni pomaknula. Zagrlim muziku. Mirišem boje. Vidim okuse. Zagrizem trenutak. Znam nacrtati hrabrost!
Pored svih životnih zavrzlama nekako mi uspijeva ušuškati se navečer u svoj oblak od bijelog pamuka i pretvoriti dnevnu dramu u komediju. Izbacim misli iz brzine, isključim zvukove dana i briga me. Kao u starim filmovima, ugasim ton, ubrzam ljudima pokrete i ostanu samo slike osoba i njihove smiješne grimase… I odmah je sve lakše. Mnogo toga se promijenilo u posljednjih 30-ak godina, ali ja i dalje ne uspijevam do kraja odrasti.
Zavaljena u svoj oblak još uvijek vjerujem u bajke.
A i sudjelovala sam u mnogima… Bila sam i princeza i djevojčica sa šibicama. Srela puno patuljaka i pokojeg, uglavnom tuđeg, princa. Poljubila par žabaca u ponoć. Borila se protiv zlih veštica. Gubila sam se šumom, a neki su me i namjerno naveli da lutam – posipali su mi šarene lizalice na pogrešan put. Upoznala sam Doriana Graya i nije mi se baš svidio – previše je vremena posvećivao njezi lica. Jedino, Mali princ – on je bio i ostao faca!
No, imamo li pravo na svoju bajku i u "tricetpetoj“?? Jesmo li mogle bolje? Do koje smo mjere ostvarile snove iz djetinjstva? Jesmo li pronašle princa? Postoji li on uopće ili nas je bajka o Pepeljugi navela na sasvim krivi put? Jesmo li se zadovoljile tihim kompromisom i zadovoljavanjem društvenih normi ili smo krenule svojim putem? Plešemo li još uvijek pred ogledalom i pjevamo s četkom u ruci umjesto mikrofona kad nas nitko ne vidi? Sanjamo li daleke svjetove?
O da – itekako! Samo što danas krojim svoju bajku po svojoj mjeri. I baš me briga što pričaju oni koji žive tuđe priče. Danas neću po svaku cijenu poštovati pravila Hansa Christiana Andersena i Braće Grimm... Nema šanse da napuštam bal u pola noći ili da slušam priče ružnih vještica. Ne pada mi na pamet stidljivo šutjeti onda kad bih trebala nešto reći. I nema teorije da glupavo skrivam pogled dok neka razmažena "wannabe princeza" pokušava grliti mojeg princa. Stisnut ću šaku i razbiti joj nos! Danas znam da niti vrijedi nositi krila kao ukras, niti vrijedi letjeti uz vjetar. A sigurna sam i da se pad broji kao let. Nisu padali samo oni koji nisu ni letjeli.
Svakodnevno se družim s Trnoružicama, Snjeguljicama i Crvenkapicama svojega doba… Jedino Barbike ne volim i izbjegavam ih u širokom luku. Te moje junakinje ne žive u bajkama u kojima je njihovo spašavanje prepušteno princu koji će naići u pravom trenutku i poljupcem ih vratiti u život. I za razliku od barbika one su anatomski korektne: Njihove grudi ne podsjećaju na Madonnin korzet s kraja 80-ih već je gravitacija učinila svoje, a struk im nije poput grla od pivske boce naprosto jer im baš paše topli sendvič pred TV-om u ponoć. One su kraljice svog frižidera i svog daljinskog upravljača. To je njihov struk, njihov sendvič, njihov televizor koji su same kupile – i šta koga boli briga!
Moju prijateljicu Snjeguljicu od smrti trovanjem nije spasio frajer na bijelom konju već odlična kombinacija farmaceutske industrije i dobre medicinske skrbi. Crvenkapica se redovito čuje s bakom telefonom i dovoljno je pametna da ne korača sama po opasnim šumama. Pepeljugu s toliko lošim djetinjstvom ni ne poznajem, ali u mojoj bajci već bi ju odavno uzeo Centar za socijalnu skrb i pobrinuo se o njoj kad joj je već otac bio papak i nikad nije kužio koliko mu ona vještica doma maltretira kćer.
Zato sam malo doradila taj bajkoviti scenarij i ovih dana trčkaram iz bajke u bajku.
Dobra vila iz moje priče čarobnim je štapićem miševe pretvorila u pouzdane ZET-ove vozače tramvaja br. 17, bundevu u moj dragi, crni Punto kojem vjerojatno prijeti ovrha zbog neplaćenih računa HRT-u, a poderane prljave krpe u prekrasan strukirani crveni baloner kupljen na sniženju u Mangu.
Al' u tom kraljevstvu postoji i jedna mala Palčica… Princeza, balerina, manja i ljepša od svih ostalih…. Ona je glavna junakinja svake moje bajke. Još je mala i traži da joj ja pišem priču. Hoće da joj pokažem kako pleše trava, kako pjevaju boje, kako priča kiša.
Pa možda ju neću naučiti kako savršeno posložiti odjeću u ormaru ili kako napraviti dobru pitu krumpirušu, ali pokazat ću joj kako da ignorira baba-roge koje vrebaju iz prikrajka. Ubijedit ću ju da, ma koliko krivu odluku donijela u životu, postoje one čarobne crvene cipelice koje te uvijek vrate kući. Pokazat ću da joj ne treba maska jer ja ionako već odavno poznajem lice koje ona skriva.
Još uvijek ne znam o čemu će misliti, što li će sanjati i koja će je muzika pokretati?! Al' učinit ću sve što mogu da joj ne kvarite taj ples. Ostavit ću je još neko vrijeme u bezbrižnom carstvu Walta Disneyja, ali za desetak godina ću joj reći:
„Pepeljuge i Snjeguljice iz vremena bajki završavale su školu u dobi od 10 godina, udavale su se s 15, s 30 bile stare babe, a s 40 jednom nogom u grobu. Nije ni čudo što nisu stigle imat više od jednog princa, jedne cipelice i nijedne frendice.
Staklena cipelica ne postoji, a i da postoji bila bi nenosiva i žuljala bi za popizdit'! Poznajem te, ne bi ju htjela nositi. Osim toga, nema tog obuvnog predmeta koji paše samo jednoj osobi u državi!
Ne isplati se spavati u pepelu i služiti nekog godinama u nadi da će isti to jednom početi cijeniti. Ako nije odmah, neće nikad… i niti jedan princ to neće promijeniti.
Ne očekuj princa na bijelom konju koji će dojahati iz duboke šume, poljubiti te i riješiti tvoje probleme. Radije cijeni sedam patuljaka koji su s tobom cijelo vrijeme i brinu se o tebi. Obrati pažnju na jednog među njima koji se o tebi brine malo više i dežura uz tebe malo duže. Ne dopusti da te zavaraju šarene kapice. Zatvori oči, poslušaj im glasove i skužit ćeš koji je taj... Molim te da ne bude Tupko. Samo Učo ili Srećko su za duže staze.
Maćeha u tvojoj priči nije loša, već dobra žena. Ona nikada neće biti opterećena tvojom ljepotom, jer dobro zna kako bore u 50-ima mogu biti totalno HOT. Samo ih treba znati nositi.
Princeze ipak postoje, a cipelica o koju ćeš se ponekad spotaknuti možda pripada jednoj od njih.
Nije svaki, koji te uvede na bal, princ – neki su samo vodiči.
I da… Iz nekog razloga, u većini tih priča majke nema. Ali tvoja je tu – živa, zdrava i planira se zadržati još dosta, dosta dugo. Nudim ti uvod, ali ostavljam tebi da završiš svoju bajku…“
Što se tiče mene – ja polako slažem svoj šareni mozaik i crtam svoju priču. Jednu samo za sebe! Crtam najbolje što mogu i miješam najljepše boje. Nacrtam mjesec, pa dodam i sunce. Neka ih zajedno. Ovo je moja bajka i eto baš hoću i sunce i mjesec zajedno.
Želim plavu travu i tako ću ju i pobojati. Baš me briga, ovu travu ja smišljam i meni je ljepša plava. Dodat ću zelene rijeke i nacrtati jedan stari ljubičasti hrast. Leći u njegov debeli hlad i promatrati ružičaste ptice.
A žabe? Ma nek' ih ljube druge princeze. Meni više ne pada na pamet.
The End!
Pročitajte i:
.jpg)
