Borba s vjetrenjačama zvanim okolina

Brinemo li se ponekad previše što drugi misle nama?


Objavljeno: 29.01.2013.

Foto: Martina Herak
Pogledano: 2883 puta

"Hera, ti si Bambi" – rekla mi je danas Di dok smo se spuštale niz stepenice. "Ona Bambi? Meni djeluje poprilično samouvjereno" – rekla je A.

"Meni ne. Meni djeluje kao da ju moramo zaštititi." Zanimljivo. "Ok, Di, zašto misliš da me netko mora zaštititi?" – "Pa zato jer meni djeluješ krhko." I opet – zanimljivo.

Dvije kolegice koje me znaju isto vrijeme (i pred kojima se ponašam potpuno isto) o meni imaju (zbilja) drukčiju sliku. "Za mene kažu da izgledam ljuto", rekla je Di. "Ti ljuto?", ubacujem se. "Meni uopće ne izgledaš ljuto. Možda malo distancirano ali ljuto, nikako."

I tako sam, nakon razgovora sa svojim kolegicama, počela razmišljati o tome kako je uopće moguće da dvije osobe mene vide na dva potpuno, ali potpuno, različita načina?! Očito je moguće. Moram priznati kako me razgovor s njima nasmijao. Ja sam, jasno, u svojoj glavi upravo to – samouvjereni Bambi. To je dobra definicija. Hvala im na tome.

Iskreno, doista se ne zamaram time hoću li nekoga imresionirati ili pak pokušati o sebi stvoriti bolju sliku. Vjerojatno sam na prvim spojevima i razgovorima za posao pokušavala biti najsimpatičnije biće koje hoda ovom zemljom, ali sumnjam kako sam jedina koja na takvim "susretima" pokušava ostaviti najbolji dojam.

Naravno, trema može opet napraviti svoje. Iskreno, samo sam jednom imala tremu na prvom spoju (mislila sam da ću se onesvijestiti u taxiju ili još gore – pred njim) i samo sam jednom na razgovoru za posao ispala autistični tremaroš.

Jedno je sigurno; svatko nas drukčije doživljava, svatko o nama ima drugačiju sliku, no ima i onih ljudi koji o sebi nemaju apsolutno nikakvu sliku. Možda smo pak, ponekad, skloni vlastitom idealiziranju, ili s druge strane, nesigurni zbog raznoraznih faktora koji su nas učinili takvima.

Ipak, teško je u samo nekoliko sekundi prikazati sebe jer upravo će nas većina i suditi prema prvom dojmu kojeg ostavljamo. To zvuči površno, ali budimo iskreni, koliko smo mi puta nekoga "osudili" nakon možda samo minute razgovora?

Koliko smo puta, u recimo – klubu ili na nekom dosadnom rođendanu, okrenuli očima nakon trideset sekundi razgovora s nekim tko je, s druge strane, bio voljan razgovarati s nama? Možda je ta osoba koja se nama obratila (želeći nas bolje upoznati ili ne daj Bože samo skinuti i strpati u krevet) netko tko bi i mogao imati mjesto u našem životu, no, kako ćemo uopće znati zaslužuje li naš novopečeni poznanik dovoljno našeg vremena i pažnje?

Nikako, ako naravno toj osobi ne damo priliku. Ja pak vjerujem u – kemiju. Vjerujem da postoji ta magična privlačnost među ljudima, ta energija koja nas s nekim spaja, a s nekim pak, ma koliko se mi možda i trudili, ne može nikako spojiti. Zato nam neki poznanici postaju prijatelji ili pak partneri, no ponekad poznanici i ostaju ono što jesu – "bok-bok" na cesti ili mahanje glavom. Čini mi se kako pak manje vremena treba da nam partner ili prijatelj postane tek poznanik, no, to je neka druga tema.

Ono što kod partnera ili prijatelja postoji, a kod poznanika ne zasigurno je – očekivanje. No, često nas poznanici mogu iznenaditi i više od samih partnera ili pak prijatelja upravo zbog toga što smo "lijepe geste i riječi" nekako rezervirali za ljude koji su dulje ili bar dublje u našim srcima. Isto kao što nas ljudi koje volimo, za razliku od poznanika, doista mogu iskreno i duboko povrijediti.

Ne znam čime nas netko tko nas ne poznaje i može povrijediti. Možda tračevima i širenjem neistine, ali da sam k srcu uzimala svaki trač kojeg sam čula o sebi, danas bi moje samopouzdanje bilo duboko ispod ništice, a ja bih vjerojatno bila asocijalni nepovjerljivi frik – što naravno, nikako nisam.

I tu dolazim na slijedeću tezu – nekada nas ljudi vide onako kako nas žele vidjeti ili pak na temelju onoga što čuju o nama (bez obzira je li ono što čuju istina ili potpuna laž.)

Moram vam priznati kako sam s godinama prestala okrivljavati ljude zbog toga što nemaju vlastita mišljenja. Mora nam svima biti jasno da nas ne mogu uvijek svi voljeti, ali s druge strane, zašto nas netko tko nas doista ne poznaje želi istinski suditi?! Svjesno ili nesvjesno, većina nas to upravo i radi.

Ono s čime sam se ja godinama borila bilo je etiketiranje.

"Sve su kćerke političara iste kao što su svi tatini sinovi isti." To – nije točno. I opet vam moram priznati kako sam godinama pokušavala ljudima to i dokazati. I onda sam, nešto zrelija, pametnija i iskusnija, odustala od svega. Sada se na to mogu samo nasmijati, ali djetetu u pubertetu ne može se puno toga objasniti. Kao što mi tata nije mogao objasniti zašto ne mogu van iz kuće u uskim poderanim trapericama s lancima koji vise sa svih strana, martama i majicom na Nirvanu, tako sam se ja, baš kao Don Quixote, borila s vjetrenjačama nazvanim – moja okolina.

Vjerojatno kao i većina tinejdžera, pokušavala sam ljudima dokazati kako nisam umišljena i razmažena tatina curica, no opet, s druge strane, danas se i na to mogu od srca nasmijati. Da se mogu vratiti u prošlost ili barem u one godine zasigurno se ne bi trudila "opravdati okolini" kao što sam to tada činila. Ali i to je, uostalom, stvar odrastanja. S godinama prihvatimo sebe, i ono čemu trebamo težiti nikako nije opravdavanje drugima zbog onoga što jesmo. Netko će nas suditi, netko će nas ljubiti, netko ignorirati, netko voljeti. Slika koju ćemo i tako ujutro vidjeti u ogledalu i dalje će biti odraz onoga što je ispod naše kože.

Slijedeća bi teza bila vjerojatno – idealiziranje.

Kao što sam prije spomenula vlastito idealiziranje, ponekad to svjesno ili nesvjesno činimo i s ljudima u našoj okolini, ljudima koje smo tek upoznali, ljudima za koje možda želimo uporno da nam se SVIDE. I onda prođe neko vrijeme i shvatimo kako osoba koja je pokraj nas i nije baš Bambi s kojim ćemo dijeliti šumu realnosti, već možda upravo prekriveni Don Quixote koji se na svom konju pesimizma bori sam protiv sebe.

Kad malo bolje razmislim, nikada se idealiziranje nekoga nije pokazalo dobrim – iskrivljena slika kad-tad se mora uspraviti. Ili, kako bi netko rekao – maske moraju kad tad pasti. Razočaramo se često kada shvatimo koliko je vezica koja tu masku i drži na našim licima labava. No, i to shvatimo s godinama i iskustvom ili pak, možda, nikada ni ne shvatimo. Jasno, često sami sebe ugrizemo kada shvatimo koliko smo samo naivni bili i vjerovali nekome tko je možda mislio kako je njegova maska dobro svezana oko glave, iza ušiju. I svima se to barem jednom dogodilo u životu. Nekada se to dešava zbog naivnosti, nekada upravo zbog spomenutog idealiziranja, dobrote, lakovjernosti. I opet, u takvim situacijama kažem: "A ne, ni to ne ide na moju dušu".

Nekako sam vjerovala godinama kako se tračevi i "kriva mišljenja" o nekome šire isključivo u malim gradovima. Malo morgen. No ono što sam s godinama naučila jest prihvatiti kritiku i mišljenje o sebi isključivo od onih ljudi koji su u mom životu bitni.

I opet, ljudi će uvijek pričati, ljudi će nas vidjeti krhkima kada smo samouvjereni, vidjeti će nas poražene kada smo blizu pobjede.

Ljudi koji nas vole vidjeti će nas bez maske i vjerojatno bolje no što mi sami sebe vidimo (da ne kažem – objektivnije i trezvenije). No ipak ostaje najbitnije da ona slika koju vidimo u ogledalu ne postavlja pitanja Snjeguljičine maćehe.

Na kraju krajeva, onakvi smo kakvi želimo biti. I tu je, kako ja volim reći – apsolutno sva filozofija.
 

Komentari
Atina: Mama d.o.o.
Kada na prvu izostane postnatalni entuzijazam...
 
Slušaj me sine
Prije 2606 dana 14 načina kako komunikacijom odgojiti poslušno dijete...
Najveći mitovi o trudnoći
Prije 2669 dana Što zapravo smijete, a što ne tijekom trudnoće...
Komuniciraj humanitarno!
Studentska inicijativa za pomoć onima kojima je pomoć neophodna...
 
Namirnice koje štede novac
Prije 2282 dana Čišćenje kućanstva bez jakih kemikalija...
Zajedničko ljubavno gnijezdo
Prije 2324 dana Savjeti za uređenje vašeg malog raja...
Vjerovati sebi ili ...
Samo vjerovanjem u sebe postižemo zacrtane ciljeve i gradimo vlastiti život...
 
Krivo je ovo u
Prije 2261 dana Koliko smo i što zapravo spremni tolerirati...
Ostvarite svoje želje
Prije 2270 dana Otkrivanje snage u sebi za ostvarenje svake želje...
Upravo je razina energije ono što nas čini više ili manje podložnima različitim ...
05.11.2012. | 15:50 | by Bioterapije
Milijuni žena diljem svijeta pate od predmenstrualnog sindroma. Bolovi, glavobolje, grčevi, umo...
05.11.2012. | 15:46 | by Bioterapije
Evo ovako..dečko i ja smo jakoooooo dugo skupa. Super se slažemo i obožavamo jedno drugo,i u k...
26.02.2012. | 08:55 | by Tinica88
Ha ne znam, nemam neko mišljenje konkretno... I dosta sam stidljiva......
11.02.2012. | 02:08 | by Tammy