Pedeset godina trebalo je da Zagreb postane bijeliji od nosa Charlija Sheena. Gledam kroz prozor, na radiju svira jazz, susjedi šeću svoje pse u vunenim kaputićima, čiste snijeg sa svojih automobila, (vjerojatno usput i psuju u sebi). Svaki puteljak toliko je zasut snijegom da se nitko ne usudi ugaziti u pola metra hladnoće.
Mantram u svoja četiri zida. Razmišljam kako bi bilo lijepo imati kamin, ispijati čaj dok drveće pucketa. I onda susjed odluči baciti snijeg sa svoje terase i naravno, taj snijeg mora dotaknuti moj klima uređaj na zgradi (koji zimi pak služi ptičicama kao švedski stol). Taj me zvuk vrati u realnost. Boom. I neka. Mogućnost maštanja i "lutanja u mislima" kod mene je vjerojatno izraženija od crte na leđima bilo kojeg čistokrvnog ridgebacka. I svake se godine sve više veselim zimi.
Od gledanja snijega kroz prozor draže mi je ipak naći se sa svojim prijateljicama, ispijati kuhano vino dok u pozadini svira Ella Fitzgerald, sresti poznanike i shvatiti da nisam jedina koja ne zna gdje će dočekati najglamurozniju noć u godini.
Nekako što sam starija to me manje i briga – bitno je tu večer provesti s nekim tko nam je drag i tko nam stavlja osmijeh na lice. Baš kao što ga stavlja snijeg, baš kao što ga stavi tisuću malih stvari koje nas okružuju, a koje nekada ne uspijemo vidjeti zbog vlastite egocentričnosti ili pak zauzetosti samim sobom.
Zaboravljamo male stvari jer želimo biti okruženi velikim odlukama i još većim stvarima i na kraju, često moramo uroniti u velike suze zbog još većih razočaranja.
Nekako je prosinac idealan mjesec upravo za donošenje nekakvih odluka. Stavljamo na papir velike i male riječi, uspone, padove, planove. Nekada precijenimo sebe, nekada sami sebi ne vjerujemo. Jedini savjet koji vam želim dati, jedinu „malu zapovijed“ koju želim staviti na taj vaš popis jest – MAŠTAJTE.
Svaki dan, barem kada zatvorite oči u svojim krevetima, priuštite sebi jednu kratku pustolovinu u svojoj glavi. Ako ništa drugo, zaboraviti ćete na surovu stvarnost, ljepše sanjati i probuditi se bez glavobolje. Meni pomaže pa ne znam zašto ne bi i vama.
Maštala je tako i Mala Sirena. Ona je pak, zaljubivši se u zgođušnog princa Erica, maštala i htjela biti upravo poput njega – čovjek, s dvije noge umjesto repa. Svi koji su pročitali ovu bajku znaju kako je zbog svoje želje morala itekako ispaštati.
Mala Sirena posebno mi je draga bajka – nju sam, sjećam se, u trećem razredu osnovne škole gledala u bečkom kinu i naravno da sam inzistirala da se kupi i VHS kako bi još narednih mjeseci mogla gledati sirenu koja želi biti čovjek i koja misli kako je vilica zapravo češalj.
Danas vidim kako je i ova bajka doista metafora međuljudskih odnosa da ne kažem onih – ljubavnih.
Kao prvo, često se zaljubljujemo u nekoga tko "hoda" dok mi "plivamo". Taj netko može biti s dvije noge, dakle, čvrsto na zemlji dok smo mi baš poput sirena – spremne na magiju u svijetu vlastite mašte. No, uz dovoljno želje i upornosti netko od nas morati će prvi stvoriti tzv. međuprostor – ili popularno nazvan KOMPROMIS.
Kao drugo – uvijek će biti neka vještica koja će nas, baš kao Ursula Malu Sirenu, pokušati otrovati svojom magijom i lažima. Na žalost, bit će onih Erica koji će pasti na njezin šarm, ali i u tom slučaju, ako nam taj naš "princ" nije suđen, možemo se postaviti na trpavice da ne kažem – riblji rep.
Kao treće, to što Mala Sirena nije znala kako je vilica doista vilica već je u njezinoj glavi to bio češalj potvrđuje još jednu činjenicu – stvari su doista onakve kakvima ih mi vidimo. Ili možda ne vidimo zato jer ih, na kraju krajeva, ne želimo vidjeti. Često smo zbog toga u odnosima koji nas ne ispunjuju, ali ih mi nemamo snage prekinuti. Trpit ćemo i to naše plivanje i to partnerovo hodanje zbog navike ili pak straha, (ili možda nečeg trećeg).
Tako je, prije nekoliko godina, moj prijatelj K. prohodao s djevojkom koju je upoznao preko njegove sestrične. I iako se na početku sve činilo divno i idilično, s vremenom je ona postala netko tko je iz "međuprostora" počeo bježati kao vrag od tamjana. On to s druge strane nije htio prihvatiti. Svaka njezina isprika bila je opravdana, svaka laž u njegovoj je glavi bila istina zato jer je on samog sebe uvjeravao kako ona ne laže, kako je ona, doista, žena njegova života.
I čuo je priče kako je viđena tu-i-tu s tim-i-tim i ne, ako vam je kroz glavu prošla rečenica "Koja budala!", ne, vjerujte mi, on nije budala. On je samo plivao dok je ona bježala, on je, napoljetku, stvari vidio onako kako ih je htio vidjeti. I to svi često radimo. Često kako bismo zavarali realnost, kako bismo se mi osjećali bolje ili barem na kratko uživali u toj instant-sreći.
Mala Sirena doznala je tako, jednog dana, kako vilica doista nije češalj već pribor za jelo. I mi s vremenom doznamo kako su neki naši pogledi, bilo na stvari ili pak odnose, bili potpuno iskrivljeni. Tada se možemo nasmijati ili sami sebe lupiti po glavi.
Opet, ovu bajku možemo gledati i s druge strane – što smo sve, uopće, spremni napraviti da dobijemo ono što želimo?
E pa dragi muškarci, većina žena u tom je trenutku sposobna i prelaziti preko vlastitog ponosa, ega i bolova u kičmi zbog nošenja visokih potpetica. To da se iz ribe pretvori u čovjeka najmanja je stvar koju većina žena može učiniti zbog izvršenja svoje misije, no često se ta ista transformacija uopće ne cijeni, predbacuje, banalizira ili pak ne opravdava.
Blaže rečeno, žena je, ako se zaljubi, spremna na sve. Neke će od vas klimati glavom, neke će u svojoj glavi izgovoriti dvije riječi "Ja ne". No ne trebamo ići u krajnost.
Nedavno sam razgovarala sa svojom prijateljicom o tome kako neki muškarci doista ne opravdavaju dvije stvari: već spomenutu žensku transformaciju i pokazivanje osjećaja. Pitam se, jesam li živjela u zabludi sve te silne godine misleći da žena mora pokazivati svoju krhkost i time muškarca činiti – muškarcem?
Ako se s jedne strane (često) zaobilaze jake, emancipirane i ambiciozne žene, a s druge ona emotivna, ranjiva i krhka ljudska bića (pritom ne želim reći kako jake i ambiciozne žene ne mogu i ne znaju biti krhke), kakav je uopće prototip žene s kojom „naš princ“ doista želi biti?!
Ta ista prijateljica rekla mi je "Hera, piši o Severini i o tome kako je ona sex simbol gotovo svakog muškarca". Rekla sam svojoj V. kako ne želim pisati o Severini jer eto, uzalud joj lijep stas i karijera – njezin je "princ" ili doista u njezinom slučaju – kralj, očito odabrao Ursulu, a ne Malu Sirenu.
I tako se možemo vrtiti u krug. I možemo na kraju shvatiti samo jedno – ako nas on ne prihvati kao sirenu ili mi njega kao čovjeka s dvije noge umjesto repa, međuprostor nam tada nije ni potreban.
Ako se međusobno prihvaćamo takvi kakvi jesmo, s manama i vrlinama, sa suzama i osmijehom, s ambicijama ili bez njih – rep i noge postati će samo nebitne imenice u priči našeg života. Čiča mića gotova je priča.
