Dolazi nam vrijeme čuda

Sjetite se bitnih stvari koje više ne vidite i promijenite nešto, neka nam svima bude bolje


Objavljeno: 22.12.2011.

Foto: 79ideas.org
Pogledano: 2421 puta

Noć je uveliko počela da pada!

Pored rasvijete, put je uveliko obasijavala i svijetlost blagdanskih ukrasnih lampica postavljenih u svim većim snjegom prekrivenim ulicama po gradu...

Vrijeme je blagdana i doček Nove godine samo što nije.

Ah ta izvikana najluđa noć u godini, svi se smore i prije negoli onako uparadirani izađu na taj doček...

Na TV-u kao luda piče reklame za reprize filma ''Sam u kući'' i to i prvog i drugog dijela. Da smo bar svi jedan New York za vrijeme Božića ili još bolje da smo svi u velikom NYC-u, to stvarno dobro zvuči!

Sa svih strana se čuje zvuk pjesme ''Jingle Bell'', što od uličnih svirača, što od igračka Djeda Mraza koji nam s onim svojim širokim osmjesima mašu sa šarenih štandova na kojima se prodaje rakija, vino, roštilj i one kineske lampice od kojih samo struja što nas ne ubije kad njima ukrasimo kuću i pokušamo ih upaliti u utičnicu. Odmah nam se primjećuje onaj doslovni refleks potresanja, ali svijetle pa sad šta da se radi?!

Ima u tim danima nešto, pored osmijeha kojeg po pravilu svi tad nabace. Valjda je draž i u tome što poravnavamo račune, pa sad da li su to oni oko rata za kredit ili oni šta smo napravili a šta nismo i šta smo mogli, a nismo ma nije ni bitno! A možda tih dana svi postajemo sanjari, pa se nadamo da će baš od tog 1.1. da svima bude bolje! Mada u to vjeruje možda još samo poneko nevino dijete koje se bezbrižno spušta sanjkama na nekom brežuljku ...sankanje ...šta ti više treba za sreću?

Reklame za Novogodišnje koncerte postavljene su na sve strane, i na svakom reklamnom prostoru ovih naših medijski napravljenih metropola.

Centar grada ne može više da odiše neoseljacizmom nego tada i ako se to danas naravno zove glamur. Glamur ??? Gdje se sakrila Audrey Hepburn vidi li je ko? Ipak ne, to se sada ipak gleda kroz nešto drugačije.

Preko cijelog najpoznatijeg trgovačkog centra, ukrašenog svjetlima boje ofucalog kanarinca, na kojem svaka peta svjetiljka ne svjetli, okačen je bilbord džinovskih razmjera, preko kojeg se najavljuje produkcijski najskuplji i najzahtijevniji projekt na ovim prostorima, nešto neviđeno kod nas, predstava/mjuzikl pripreman godinama, pod sloganom ''Na ovo ste čekali''! – Premijera predstave/mjuzikla ''Zločin i kazna“.

Bila je zakazana pred samu Novu godinu...

Malo nam je zločina u crnoj kronici pa još s njima da završavamo i godinu... i mi smo...ma mi smo jedni i jedini svi oni čije je mjesto rođenja negdje tu po ovim brdima. Ima nas! Samo smo se malo rasuli.

Dovoljno da nam Dostojevski visi među kineskim lampicama koje ne rade.Vidi se da smo književno osvješten dio Europe... STOP, čekajte malo! E...eur...eruop...i još samo ono A ...Ali do tog A visit će još mnogi, jer ne kaže se džaba da ''to što malo fali, e to djevojci sreću kvari''!

Vidiš Rus visi među Kinezima, hmm šta ti je novi svjetski poredak...? Ali oni ipak vise i gledaju odozgo nas dole, a mi još uvijek donji i bit ćemo tako još neko vrijeme!

Kako ono kaže pjesma...ovaj ljetni hit ''ovo će biti dobra noć predosjećam“, e ali treba da pjeva sljedeće: ''doći će bolji dani ja predosjećaaaaam''. Pa 5 000 000 ljudi to čuje na Youtube –u i eto! Tako će ti dani i doći, onda kad uvjerimo sami sebe u to. Kao Amerikanci što su se uvjerili da treba da se smiju na sve, pogotovo na ono glupo, pa to i rade od jutra do sutra, kikoću se kao nenormalni na svaku glupost i još su plaćeni za to...rodili se na pravom mjestu i šta tu da se radi!?

Ovde kad se rodiš, nikad ne znaš kako ćeš da završiš ...čitav život si ni na nebu ni na zemlji!

Baš tu na zemlji pod vedrim nebom, obasjan najskupljim produkcijskim događajem sezone, kao hrast nečujno i tiho sjedio je sam! Pleo urbane legende junaka u svojoj glavi čuvajući ih od zaborava za one dane, kad dođe vrijeme da se i njemih čuje glas!

To su junaci koji će brzo da zaigraju svoje živote na daskama! Sjedio je ON i pocjepan karton pod njim – produkcijski najpristupačniji prizor za sve nas. Neki propali Raskoljnikov modernog doba baš ispod bilborda onog koji je nekad davno pisao o nekom takvom, sada omotan i serviran pod plaštom najvećeg scenskog spektakla...

Da li je i ON ubio nekoga zbog skupe najamnine za stan ili se tek tako našao tu na tom hladnom betonu? To nažalost, potpuno iskreno nikoga više ne zanima...na takve prizore se pažnja odavno više ne obraća... Oni se gledaju s prezirom jer obično zapnemo za njih ili se ne daj Bože sapletemo onda kad potpuno spremni i namirisani izađemo vikendom u grad.

Iz kojeg li su oni grada ha?

Gdje su oni izlazili i kako su se našli tu? Tko li se to još pita!??? Njima mjesto ne može rođenjem biti tu, na tom hladnom dnu, jer svi su, kažu, pod istim ''zlatnim Suncem'' rođeni! E dođavola, izgleda da je to Sunce neka mrvica pa neki zauvijek tami pripadnu, a od zlata ih zapadne samo komad hrđe.

Čovječe kako je ta hrđa teška riječ za izgovoriti...neki Amer nema šanse da bi je naučio! A ovaj naš Raskoljnikov pripada onoj grupi nijemih čiji se glas ne čuje, a on i zna i može da priča. Samo što njega, pored nekog tko s njim dijeli dio novina pred spavanje na nekoj stanici pred zoru, sasluša pokoja Sonja Marmeladova, prostitutka koja se tu isto tako nekako našla, zahrđala...valjda od dijela Sunca pod kojim se rodila i koje ju je zapalo, a nekoga tko se tek rodio hrani vlastitim snagama, trošeći svoje tijelo čuvajući izvorni oblik najstarijeg zanata na svijetu!

Raskoljnikov sjedi zamotan pocjepanim, skoro uništenim, sav u resicama, tamnim vunenim šalom. Prati čovjek trendove vuna je u modi kažu. S kapom poderanom na desnom uhu baš ondje gdje treba najviše da grije...ali njega ugrije zvuk sitnih novčića koji mu upadnu u čašicu postavljenu ispred njegovih sklupčanih promrzlih nogu, zvuk novčića koji mu jamče još poneki obrok u dosta neredovitoj ishrani...za svaki zvuk koji čuje dadne ljubazno hvala i osmjeh iza kojeg se vide još uvijek lijepi bijeli zubi sakriveni prosjedom zapuštenom bradom. On je čovjek pravi za Europu čak izbjegava i teške obroke i prežderavanja.

Na dvadesetak metara od neuglednog lutalice, zemlja se zatresla od hoda besprijekorno sređenog mladog čovjeka, markantnog, tamnog i visokog, s uredno podšišanom crnom kosom i uredno sređenom bradom od tri dana. U sivom kaputu do koljena, vratom omotanim u lanenu pašminu veselih boja, osmjehom razvučenim cijelim licem. Zadovoljstvo je izbijalo iz njega...na uhu je držao najnoviji model iPhonea, a na prstu je imao okačen privjesak od auta koji je zveckao jače od količine kovanica koje je Raskoljnikov dobivao pod vlastitiom reklamom okačenom o trgovački centar. Koja ironija života...

U drugoj ruci mladog gospodina koji je galopirao zanosno prema svojem cilju nalazio se sendvič, poprilično debel s gomilom sastojaka od kojih se vjerojatno dobro zasitiš.

Gazeći u novim Gucci cipelama, onim s izvezenim logom kao pokretna reklama globalno poznatog modnog brenda s visine promatrajući čak i bilbord na koji nitko nije ostajao ravnodušan, bahato je bacio više od pola svog obroka na pola metra od nesretnog čovjeka koji je samo maštao o tome da svaki dan ima po jedan takav i o malom djelu Sunca da ga grije kad mu je kao tad bilo hladno...

Iz sendviča je ispala zelena salata koju je odnio sjeverac koji u tom periodu godine stalno puše, valjda simbolično s krajem godine odnosi sve ono što ne treba da prijeđe u sljedeću.

Ali je osim nje sve ostalo, ostalo unutra.

Čovjek se protegao za ostatkom odbačene hrane gospodina čije su preskupe cipele upravo prošle kraj sretnog pogleda neuglednog čovjeka koji je sjedio na hladnom podu.

''Blagoslovljen da si brate'', izgovorio je dovoljno glasno da se vrijeme na tren zaustavi... Užurbani hod bahatog mladića u trenutku je prestao, stao je kao kip bez snage da nastavi dalje, okretao se polako i pogledao u sretnog čovjeka koji uživa u svakom zalogaju bačenog komada u celofan umotanog sendviča.

Mladić je polako ispuštao dim tek upaljene cigarete, gotovo paraliziran prišao neznancu, sramežljivo ga gledajući molio ga je da ponovi šta je rekao.

''Blagoslovio sam te i pomolio se za tvoje zdravlje junače, da mi svako baci ovakav jednom na dan bio bih stalno sit ''.

Momak koji je do prije dve sekunde bio najsretniji na svijetu, ponosan u svojoj samoživosti, u sekundi je postao nitko, gledao je u prosijaka kojeg je nesvjesno usrećio.

Postao je mali čovjek bez cilja kojem je užurbano krenuo. ''Mene nitko nikad nije blagoslovio'', rekao je poluplačljivim, a prodrnim hrapavim muškim glasom. ''Eto sad je'', odgovorio mu je čovjek s poda.

Mladić je u glavi premotavao tko zna šta, gledajući u neznanca ispod sebe, grickajući usne da nebi počeo da plače, no suza mu je ipak potekla, prouzrokovana iskrenošću čovjeka kojeg vidi prvi put, a čiji je blagoslov dobio zbog nečega što je bacio kao džubre... To je već ona stara koja kaže da je nečije ništa često rješava nečije sve.

Pružajući svoju njegovanu ruku čovjeku koji svoju hrapavu, izgrebanu i prljavu pokušava da obriše o stari kaput i pruži, budi se nada za bolje sutra. U trenutku bahati gospodin, savršen primjer lika iz tekstova novoskladanih hitova, spušta gard i uzdignute glave vodi pod ruku prosijaka prema trgovačkom centru...Odlučan u namjeri da mu promjeni život kao poklon za Novu Godinu!

Prvo ga je odveo u restoran da ga ugrije, nahrani i da se malo bolje upozna s njim, ostajući bez riječi na priču nekog čovjeka koji prljav prosi na glavnom trgu u gradu.

Prosijak je bio glumac u vrijeme komunizma i preko noći je postao politički nepodoban igrajući do posljednjeg daha za svoje ideale, ostao je bez igdje ičega zaboravljen od svih, osim od arhive konoteke... čuvajući još uvijek pozitivan duh i pogled na svijet, pamteći svaki izgovoren tekst za koji su mu ljudi davali maratonski aplauz, a od koji sad ima samo poneku milostinju.

Preko puta ovog pravog gospodina sjedio je čovjek koji je preko noći stekao status, čisto onako, imao je sreće i malo hrabrosti i inspiracije ispisane na stranicama crne kronike, ali je očigledno čuvao još nešto dobro u sebi što vjerojatno ima svatko od nas.

Nije bitna količina moći koju imamo, bitna je samo želja. Jedan obrok pokloniti nekome jednom godišnje, pa šta je to za nas koji svih 365 dana imam 3 koja se podrazumjevaju, pa godinu provedemo jedući i hodajući bjesni okolo. Poklonimo jedan samo i tako se nebo malo odmori, jer nas na Zemlji sve manje ostaje.

To je uradio ovaj kontroverzni gospodin koristeći svoju moć i uticaj pa je zaboravljenog glumca zaposlio baš u zgradu pozorišta gdje je igrao, a gdje je sve bilo spremno za najveću premijeru ikada...Simbolično zar ne ?

Pomogne ti neko od koga ne očekuješ, dok su ti svi bliski okrenuli leđa ili baš kad si imao problem bili nedostupni, pomogne ti netko tko je možda unesrećio mnoge prije tebe, taj tebi donese sreću.

Nikad ništa ne možeš da generaliziraš, ljude pogotovo, jer to naprosto ne ide. Poanta je voljeti savršeno nesavršenu osobu.

Život je čudo, nikada dovoljno ispričana priča, kao ni ova o ova dva slučajna poznanika u neobičnim okolnostima koji su jedan od drugog dobili ono što im je trebalo, a potpuno su nespojivi.

Tko zna, blagdani su vrijeme čuda, vrijeme kad se želje ispunavajuju i kada se vjeruje u Deda Mraza. Brada je brada, bijela, siva, sređena ili zapuštena ne zna se šta čija nosi, a nikad ni neće, u tome i je ljepota življenja – u onome što svaki dan saznajemo.

Ipak Dostojevski visi na robnoj kući, kontroverzni mladić i dalje grabi naprijed, uz podršku neznanca kojeg je ugrijao i vjerojatno na taj način ohladio neki grijeh koji je nosio na duši.

Prosjak više ne prosi! Sad svaki dan ima redovan obrok, posao portira na mjestu gdje je bio glavna zvijezda, ali to je sve dio života i on mu se radovao. Ima gdje da spava i u snu se raduje mirisu procvalih trešanja u proljeće, a sa starog gramofona se čuje ''Moon river''. To je već pravi, onaj zaboravljeni holivudski glamur!

Neke stvari se ne mogu promjeniti do kraja, neke su zauvijek izgubljene. Ali one koje možemo na bolje da promijenimo, eh ...

Svi mi koji smo tu, okruženi bitnim stvarima koje više ne vidimo, pokušajmo sad da ih se sjetimo i mijenjamo, tako će nam definitivno biti bolje.

Onda kada nam konačno krene ka tom boljem životu i kad suza od sreće krene niz obraz ...tu sat treba da se zaustavi...i da zauvijek kasni.

Možda je sanjalački ili uzalud izgovoreno sve ovo, ali tri puta ponovljena laž postaje istina. Zato sad svi treba, duboko uvjereni u to, da glasno izgovore...

Bit će bolje jer dolazi nam vrijeme čuda....!!!

Komentari
Komuniciraj humanitarno!
Studentska inicijativa za pomoć onima kojima je pomoć neophodna...
 
Namirnice koje štede novac
Prije 2282 dana Čišćenje kućanstva bez jakih kemikalija...
Zajedničko ljubavno gnijezdo
Prije 2324 dana Savjeti za uređenje vašeg malog raja...
Atina: Mama d.o.o.
Kada na prvu izostane postnatalni entuzijazam...
 
Slušaj me sine
Prije 2606 dana 14 načina kako komunikacijom odgojiti poslušno dijete...
Najveći mitovi o trudnoći
Prije 2669 dana Što zapravo smijete, a što ne tijekom trudnoće...
Gumena traka obložena satenom
Zašto zahvaliti ljudima koji guraju nos gdje mu nije mjesto...
 
Sumnja da mutim s
Prije 2349 dana Što učiniti kada vaša prijateljica sumnja u vaše namjere s njezinim dečkom?...
Borba s vjetrenjačama zvanim
Prije 2360 dana Brinemo li se ponekad previše što drugi misle nama?...
Upravo je razina energije ono što nas čini više ili manje podložnima različitim ...
05.11.2012. | 15:50 | by Bioterapije
Milijuni žena diljem svijeta pate od predmenstrualnog sindroma. Bolovi, glavobolje, grčevi, umo...
05.11.2012. | 15:46 | by Bioterapije
Evo ovako..dečko i ja smo jakoooooo dugo skupa. Super se slažemo i obožavamo jedno drugo,i u k...
26.02.2012. | 08:55 | by Tinica88
Ha ne znam, nemam neko mišljenje konkretno... I dosta sam stidljiva......
11.02.2012. | 02:08 | by Tammy