Drpanje, smrad i visoke frekvencije

Čovjek inspiraciju dobiva u najneobičnijim situacijama. Tako sam i ja, u borbi same sa sobom da ne odalamim četiri užasno hihotave tinejdžerke u tramvaju, odlučila djelovati perom, a ne batinom, u nadi da će ovaj tekst pročitati barem moja hihotava sestrična tinejdžerka, podijeliti sa svojim hihotavim tinejdžerskim prijateljicama, a ja da ću time napraviti nekakvu uslugu svijetu. Sigurno. Bilo kako bilo...

Znate onaj osjećaj kad sjedite u tramvaju/autobusu/vlaku, vani je ružno vrijeme/dobili ste otkaz/dečko vas je naljutio, a pored vas grupa hihotave dječurlije. Možda ni niste loše volje nego želite uživati u pogledu/slušati glazbu/staviti mozak na pašu. Takve jednostavne radnje postaju nemoguće zbog visokofrekventnih tonova koje dolaze iz vaše blizine. Preostaje vam jedino molitva da vam glava neće eksplodirati do sljedeće stanice i utješna razmišljanja da se vi i vaše društvo niste tako ponašali dok ste bili mlađi, a potom i krivnja jer vas taj način razmišljanja čini starom babom. Da ne ispadne kako su samo tinejdžerice glasne, s njima mjesto dijele tinejdžeri koji na zvučnik mobitela puštaju zavijačine i/ili nabijačine.

Glasne tinejdžere zdušno slijede strastveni parovi. Nakon napornog radnog dana, vraćala sam se tramvajem sa sestrom s drugog kraja grada. Zbog sjedenja smo prvo naišle na neodobravajuće poglede jednog šezdesetogodišnjeg para, a potom i glasno komentiranje kako smo nekulturne. Ceketanje je pobijedilo umor, stoga smo se ustale i nakraju svjedočile događaju koji nas je istraumatizirao do kraja života. Ma nije, ali svejedno je bilo neugodno gledati kako muškarac iz sjedećeg položaja grize svoju ženu za dojku u prepunom tramvaju. Toliko o kulturi. Vi koji se samo cmačete u tramvaju i mislite da je to bolje od ovog drpanja – nije. Neugodno nam je i zbog vas. Molim vas prestanite.

Prethodni slučaj me zapravo podsjetio na treću kategoriju iritantnog ponašanja, a to je streljanje pogledom i glasno neodobravanje tog što mlada osoba sjedi. Zar je tako teško za shvatiti da se i mi mladi kojiput stvarno puno naradimo i da smo i mi kojiput bolesni?

Kada stare babe naposlijetku uspiju dići dječurliju sa sjedala, dolazi do fenomena "ja sam toliko cool da se ne moram držati u jurećem tramvaju/autobusu“, koji rezultira gaženjem nogu i lupanjima raznih vrsta, bez isprike naravno.

Potom dolaze svima dobro poznati spavači/smrdljivci/luđaci/perverznjaci.

Spavači i smrdljivci su dvije teško razdjeljive kateogrije. Najčešće je u oba slučaja riječ o alkoholičarima, ali postoje i spavači koji su jednostavno umorni, a postoje i smrdljivci koji jednostavno smrde sami od sebe, a ne od alkohola. Spavači su čak i smiješni kad im glava leluja ili pak kad se nagnu iznad koljena i onda kad vozilo koči udaraju u tablu ili sjedalo ispred sebe. Smrdljivci nikad nisu simpatični.

Znam da psihički neuravnotežene osobe nisu krive za svoje stanje, ali nikome nije simpatično gledati kako se takva osoba svađa s vozačem busa (ili sama sa sobom) za vrijeme vožnje.

Jeste li znali da po pravilniku o obavljanju službe u tramvaju u članku 85 jasno piše kako vozač ne smije primiti osobe pod utjecajem alkohola ili droge, one koje pokazuju znakove duševnog poremećaja ili pak osobe koje zbog svoje nečistoće šire neugodan miris? (to možete pročitati ovdje)

Stanje ublažavaju oni ''dobri luđaci“ koji nas svojom bolesti razvedre, poput jedne gospođe koja se prijavljuje na razna pjevačka natjecanja pa kad je ne puste dalje pjeva po tramvajima kako bi uvjerila putnike da je žiri pogriješio. Negativna okolnost je kada ostali putnici pomisle da je gospođa koja pjeva na sav glas vaš prijatelj.

Nimalo simpatični nisu perverznjaci koji vas za vrijeme vožnje hvataju po intimnim djelovima tijela. Ponekad se čak ni ne radi o intimnim djelovima; u mom kvartu dobro je poznat gospodin koji je razvio fetiš na ženska stopala u javnom prijevozu pa ako vam se kojiput učini da vas nešto škaklja po nozi, možda vam se nije učinilo.

Završila bih s oprostivim iritantnim radnjama; vrlo glasnim pričanjem te prepričavanjem životnih nedaća preko mobitela (ili još gore, osobno – znate ono kad vam se netko zasjedne i počne pričati s vama iako nemate pojma tko je). Glasni pričljivci možda jednostavno slabije čuju i nisu svjesni da pričaju na taj način (nagluhi su), a ovi koji vole prepričavati vlastiti život često nas i zabave ako smo zaboravili slušalice.

Nakon pročitanog, nije li vama koji vozite automobilima malo žao što se ne družite s nama i ovako zabavnim personama u jadnom gradskom prijevozu? ☺