Emocije u tegli kiselih krastavaca

Zašto uopće čekati, glumiti, šutjeti i skrivati osjećaje?


Objavljeno: 12.02.2013.

Foto: Martina Herak
Pogledano: 1870 puta

Vjerojatno bi bilo glupo i naivno vjerovati kako od 365 dana ni jedan neće biti posvećen zaljubljenima.

Ok.

Naravno da nas 14.veljače svake godine podsjeti da smo:

a) single

b) i ove godine single

c) opet u vezi i da iako je recesija MORAMO taj dan nešto kupiti „boljoj“ polovici

d) u vezi i da nas baš boli briga što je Valentinovo.

Mene, iskreno, baš boli briga što je Valentinovo. Nisam ni cvijećar, ni slastičar, ni vlasnik restorana pa da, ako ništa drugo, taj dan profitiram, iako iskreno ne znam zašto se tog dana „moraju“ kupovati pokloni ili više no obično poklanjati pažnja svom partneru. (Zašto nitko nije uveo da npr. za St. Patrick's day poklanjamo boce vina ili limenke pive svojim prijateljima?) Tko zna, da pamtim koje sretno Valentinovo ili da imam planove za ovo, možda bi razmišljala ipak nešto drugačije. Ovako, to će biti skroz jedan običan dan, koji se kod mene neće razlikovati od onog prethodnog. Ili možda hoće – ovisi o tome želim li ja da se taj dan razlikuje od ostalih dana u godini, a poznavajući sebe tolikoitoliko godina, poznavajući sebe DANAS, isto mi je jel taj dan posvećen zaljubljenima, slobodnima, onima u braku ili borbi protiv dosade. S jednakim ću ga valjda entuzijazmom i „proslaviti“. Da je taj dan posvećen umjetnosti, vjerovatno bi otišla u neku galeriju ili muzej – iako i to sumnjam, ako se i želimo kulturno uzdizati to možemo učiniti i ostala 364 dana u godini. Ne treba nas kalendar podsjećati na to. Ono što nas treba na to podsjetiti jest samo i isključivo naša ŽELJA.


Osim što nas ovih dana iz valjda svih izloga pozdravljaju crvena srca (nisam ih primjetila samo u izlogu mesnice i pekare), i filmovi na televiziji poručuju nam kako „ljubav postoji“, „ljubav pobjeđuje“, „za ljubav nije nikada kasno“. Gasim televiziju, nakon što sam odgledala „Poruku u boci“ i upitala se koji dio mene je zapravo htio biti destruktivan? Očekivala sam romantičnu komediju. Dobila sam Kevina Costnera koji na kraju filma umire i želju da nazovem sve koje volim i kažem im par patetičnih stvari nakon kojih bi me zasigurno upitali jesam li što konzumirala. Ilegalno. A nisam. Samo sam u PMS-u. A to je – dovoljno. I legalno.

Razmišljala sam, dok sam šetala psa, nakon odgledanog filma, zašto uopće čekamo?! Zašto čekamo da nekome kažemo za svoje osjećaje? Zašto uopće dozvoljavamo da prođe vrijeme kako bi nekoga usrećili, bili ondje gdje želimo biti, s onom osobom s kojom želimo biti? Možda nekada želimo biti sigurni u to. Možda se ponekad želimo uvjeriti da osoba prema kojoj nešto osjećamo osjeća to isto za nas. Možda smo samo sramežljivi/nesigurni/površni.

Mogla bih ove „možda“ nabrajati do sutra, no razloge naše „šutnje“ znamo samo mi, negdje duboko u nama ili smo ih pak itekako svjesni ali – čekamo. Zato jer očito ŽELIMO čekati.


Nekako uvijek polazim od sebe. U ovih tolikoitoliko godina shvatila sam da: Ja ne volim čekati, ne volim šutiti, glumiti, skrivati. Radim ono što osjećam. Mrzimigrice“, zavlačenje i davanje emocija na kapaljku. S druge strane, poznajem jako puno ljudi koji bježe od svojih emocija/itekako ih daju na kapaljku/skrivaju svoje osjećaje. Pitam se jesu li te osobe manje povrijeđene kada se, na kraju, možda i razočaraju? Sumnjam. Kao i svoje emocije, tako vjerojatno takve osobe skrivaju i svoju povrijeđenost i tugu. To je možda pametno, koliko je praktično – ne znam. Ja se ne bojim pokazivanja veselja, a još manje pokazivanja vlastite tuge. Ne možemo uvijek biti sretni. Ne možemo uvijek biti tužni. Da bi bili sretni moramo ponekada proliti i koju suzu. I obrnuto. I jedno i drugo legalno je, pa zašto bi to trebali skrivati?! Nekada to pokušavamo, na žalost, sakriti i od samih sebe.

*****

Ono što pokušavam sakriti od same sebe trenutno jest – nutella. Nakon nutelle, sve ono što ima gotovo isti postotak šećera. Bojim se vlastite hiperglikemije i opsega struka kojim bi mogla dočekati ljeto. Bojim se nečeg materijalnog i opipljivog, ne bojim se svojih emocija i ne bojim se svojih odluka. A nekada su one nešto manje sinkronizirane s našim emocijama. Koliko ste puta napravili nešto u životu zato jer ste to morali? Zato jer ste, razumljivo, shvatili da nešto nije dovoljno dobro za vas iako je vaše srce govorilo drukčijim jezikom od vašeg razuma? Kako ćemo uopće znati jesmo li u pravu kada donosimo nekakve odluke i koje su uopće njihove nuspojave?


Što god mi odlučili, ponekad nam posljedice padaju teško – na želudac ili na ego, neki dio nas ponaša se „oštećeno.“ Ali možda smo upravo tu odluku morali donijeti. Zato jer, (i to nekako volim spominjati), prvenstveno volimo sebe. Tako je, jedna moja poznanica, odlučila pustiti dečka nakon nekoliko godina njihove veze. Razlog – njegova poslovna putovanja. Dok sam se ja borila s nutellom, ona se borila s njegovom najvećom ljubaviposlom. Nuspojava je kod nje bio gubitak kilaže zbog tuge i živciranja. Nuspojava moje odluke jest vjerovatno debljanje, iako se vaga pomakla tek za jedan kilogram. I mislim da tu stupa na snagu druga odluka. Koja – prosudite sami.


I vjerojatno bi bilo divno kada bi nuspojave naših odluka bile poput debljanja nutellom. Kada bi samo mogli sve te silne emocije zatvoriti u staklenku, staviti ih u nekakvu ladicu i tu i tamo namazati palačinke ili pak uzeti veliku žlicu koju ćemo uroniti u tu gustu smeđu smjesu koja nam stavlja osmijeh na lice. Ipak, nekada su naše emocije spremne za teglu s kiselim krastavcima ili žutim i crvenim paprikama. Ja bih svoje stavila ponekad u staklenku s ciklom. Tako bi barem imale crveni odsjaj (kao moja kosa), mogla bi ih izrezati škarama u oblik srca i staviti u jedan od izloga koji nam i tako poručuju dolazak Valentinova. Prigodno. Kad je bal nek je maskenbal.


A kada sam kod maskenbala, moram vam priznati kako je ovo prva godina da na sebe nisam stavila nikakvu masku. Riječani kažu kako je recesija utjecala i na karnevalski duh, i to me nekako, iskreno, rastužuje. Više se očigledno ne znamo ni zabavljati. Nemamo zanos, nemamo ŽELJU. Mi smo tako godinama odlazili u Rijeku, pomno smišljajući naše kostime, šminku i ekipu za karnevalski party. Ove godine nitko nije spomenuo maškare. Dvije djevojčice pokucale su mi na vrata i otpjevale pjesmicu očekujući koju kunu. Više nitko ne želi naranče i jabuke – to je old school, djeca očito dobro znaju da se njima ne može kupiti ništa. Osmijeh – očito, stvaraju novci.


Pa opet, mnogi će svoje maske staviti i za Valentinovo – odavno sam shvatila kako stvari nisu onakvima kakvim se čine. No, to je ipak jedna druga tema. U svakom slučaju, taj dan činite ono što istinski želite – možda i ako niste zaljubljeni, nitko vam ne brani da budete sretni.  

Komentari
Agjamal by Martina Kuntić
Glamurozne haljine za ženu punu samopuzdanja i ženstvenosti...
 
Naperlajte se!
Prije 2431 dana Nakit mlade kreativke Ive Horvat...
Odličan saveznik u borbi
Prije 2603 dana Predstavljena je druga kolekcija Acro rokovnika ...
Ove jeseni spajamo nespojivo!
Druga večer KFWZ-a...
 
Moda u srcu Zagreba!
Prije 2320 dana Prva večer KFWZ-a...
Brazil pod nogama!
Prije 2334 dana Brazilski brand predstavio novu kolekciju...
Savršeni gel nokti bez
Isprobala sam - Catrice Ultra Stay & Gel Shine...
 
Tražite promjenu? Isprobajte ovaj
Prije 2409 dana Katerina Beauty Blog poslužit će vam kao inspiracija za pregršt novih make-up...
Ideal ljepote u visokom
Prije 2499 dana Drugi dio beauty reporta sa Smart Fashion Weeka...
Upravo je razina energije ono što nas čini više ili manje podložnima različitim ...
05.11.2012. | 15:50 | by Bioterapije
Milijuni žena diljem svijeta pate od predmenstrualnog sindroma. Bolovi, glavobolje, grčevi, umo...
05.11.2012. | 15:46 | by Bioterapije
Evo ovako..dečko i ja smo jakoooooo dugo skupa. Super se slažemo i obožavamo jedno drugo,i u k...
26.02.2012. | 08:55 | by Tinica88
Ha ne znam, nemam neko mišljenje konkretno... I dosta sam stidljiva......
11.02.2012. | 02:08 | by Tammy