Đurđa ide dalje

Život je prekratak


Objavljeno: 12.11.2011.
Autor: Morana Popovčić

Foto: meninaapenas.blogspot.com
Pogledano: 3625 puta

Šest je sati ujutro, budi me histeričan smijeh. Otvaram oči i uspijevam koliko toliko razabrati frendicu koja skače s kreveta na krevet i vrišti "Život je prekratak!!!" 

Naravno, kako to obično biva, ovo je s vremenom postala antologijska rečenica koja nije služila za ništa drugo nego za nagovaranje okoline na blesave izazove u svakoj iole iskoristivoj, i naravno, najčešće izrazito neprikladnoj situaciji. Nekoliko godina kasnije Đurđa mi je pokazala da mi je tada neispavana hiperaktivna djevojčica od 16 godina objasnila život.

                                 U tri proklete riječi, sa smiješkom na licu , rekla mi je sve.

Jučer ujutro, u očajnom deficitu tolerancije na svemir, kofeina i sukladno tome ikakve motorike parkiram auto na nedužnim povrtnicama. Nakon prošlotjedne epizode sa simpatičnom gospođom koja me zbog iste stvari pokušala izbosti vilama pretpostavljam što mi slijedi. U nadi da će se pojaviti i pružiti mi mogućnost da zubima otrgnem getribu i njome zatučem nekoga, preparkiravam se naprijed-nazad po njima uz sinkronizirani; "Jupiiiiii! Jeej! Brrrrrrm! Crkni! Crkni poriluče!“ Babe nema. Nadala sam se bar graničaru s gebisom. Iz birtije se ori Severina koja cvili Travu zelenu, a u korak s njom i nekakvi neartikulirani promukli zvukovi koji glume prateće vokale. Opcije nisu brojne, ili je kolinje uranilo ili je Đurđa dobre volje. Uspijevam zaletiti punu kvadraturu svog tijela u vrata. Mislim da sam iščašila preostale živce.

"Vidi vidi tko nam se pojavio! Šta si se ti reinkarnirala u Staljina, šta smo si divne volje danas! Za taj tvoj šarm treba oružana dozvola! Ajme, što te volim kad si ovako vesela. De, daj gledaj me, da ti pljunem u kavu da mi doživljaj traje duže. E, Branko, daj dođi slikaj me s ovim čudom prirode.“ U tom trenutku shvaćam da bi mi bilo svejedno i da mi se sjedne na glavu i popiša se. I to je predložila.

"Znaš, znam ja da ti nije dan, ali daj vidi oko čega se ti nerviraš. Iako, lijepo si preorala Marici vrt. Znaš ti da ta baba svaki put izgubi onu svoju protezu negdje u ovoj birtiji. Majke ti, namjerno to radi, i onda se igra skrivača s njom. Znaš kao ono za Uskrs kad djecu pošalješ da traže pisanice? E pa to, samo što ju traže mamurni ratari. Ali draga žena, šta jest jest, uvijek nam zimnicu donese. “ Melje tako Đurđa nešto, pjevuši, smije se kao i obično i trese neke bogom dane anegdote koje iz nekog razloga uvijek uključuju onu dobru staru hrvatsku narodnu pjesmu o ljubavi, psu i majci.

"Svi mi imamo loše dane, kada nam se cijeli svemir sruši na glavu i šamara nas ko ja Branka kad mi pojede tabletice iz pisoara. Daj samo stani na sekundu, duboko udahni i reci mi jeli stvarno jedan ispit na faksu, rata kredita, ljubomora, pljuvačka u kavi ili kazna za parking vrijedna toga. Radimo si probleme i slomove živaca zbog svega na ovom svijetu, i to od stvari su toliko nebitne i prolazne, bez kraja i konca, a čemu? Da bi se imali zbog čega žaliti? Da bi imali na što trošiti dragocjeno vrijeme? Jel to život?

"Joj teta Đurđa, kužim ja sve to, ali...“

"Ne postoji ali, stisni zube, pregrmi, nasmij se i nastavi dalje. Kada ti jednog dana život proleti pred očima pobrini se da bude vrijedan gledanja.“

Izrecitira ona meni tako svoje i stera me iz birtije. Na povratku u auto skeniram situaciju. Čekam da baba izleti od negdje kao ninđa i okrene mi vrat kao piliću. Odjednom ju ugledam kako stoji pored mjesta mog vrhunski izvedenog zločina i ubija mrave sa štakom.

"Zlato, ajde dođi, molim te.“ Već vidim, gotovo je, postat ću zimnica, baba će me dijelit po selu.

Hodam ja prema njoj i shvatim da plače. Sad mi je već proklete babe žao, jedino što ima u životu osim Šeherezade je valjda ta jalova gredica trećerazrednog poriluka i ja na njoj izvedem masakr u rangu genocida.

"Oprostite, stvarno, mislim, nije da sam slučajno, ali stvarno ste mi digli tlak i ....“ Baba me prekida i prima me za ruku. U glavi mi svira Carmina burana, ovo je stupica, vrišti moj mozak, sad će motiku izvadit i igrat se Slagalice strave samnom. I sve sad očekujem da će moj mozak konstruirati neki genijalni plan bijega, a u glavi mi se samo vrti Lav krezubica i dobra stara; "kidam nalijevo“. Instinkt za preživljavanje bodova nula. Ako skupim hrabrosti zamolit ću je da me zbog sentimentalnih razloga ukiseli s kupusom i pošalje jednu teglicu ožalošćenoj mi rodbini.

"Ma nije to sunce, ali, znam da ju voliš i netko ti mora reći... Đurđa ima rak. Umire.“

Sljedećih deset minuta, dok sam negdje u glavi lebdila od šoka i nevjerice, baba mi je uz suze nastavila objašnjavati situaciju. Kronična dijagnoza, kritični stadij, iscrpljujuća terapija, njezina nevjerojatna želja i borba za život.

Zaboravila sam zbog čega sam bila ljuta, zaboravila sam na svoje djetinjaste priglupe razloge za živciranje, zaboravila sam na svoje Zorro pokušaje osvete povrtnjaku, zaboravila sam zbog čega sam si uzela pravo da od prolaznih, nebitnih stvari radim antičke tragedije, ali ono najgore, zaboravila sam što me neispavana hiperaktivna djevojčica od 16 godina naučila.

                                    U tri proklete riječi, sa smiješkom na licu, rekla mi je sve.

Život je prekratak.

Komentari
Da biste mogli komentirati članke morate biti registrirani korisnik. Registrirajte se ovdje.