Jesmo li mi zapravo roboti?

Što zapravo želimo i jesmo li ikada zadovoljni i sretni onime što imamo


Objavljeno: 07.01.2013.
Autor: Misteriks

Foto: Iven Mastin
Pogledano: 2482 puta

Ljudskom srcu uvijek nešto treba,
Zadovoljno nikad posve nije:
Čim željenog cilja se dovreba,
Opet iz njeg sto mu želja klije

Petar Preradović, Ljudsko srce

Koliko puta ste nešto željeli toliko žarko da biste na kraju kada se to ostvari osjećali ravnodušnosti ili bi vam to pak dosadilo u vrlo kratkome roku? Bilo da se radi o novom mobitelu ili osobi koju ste priželjkivali godinama. Nekako se čini kao da svi najviše volimo ono što ne možemo imati.

Ta blaga odlika mazohizma prisutna je u svima nama i to je ono što nas na nekoj uvrnutoj razini čini ljudima, koliko god to ignorirali. Ne postoji osoba na svijetu koja nikada nije barem čeznula za nečim ili nekim tuđim. Je li moguće da je naše srce uistinu rupa bez dna?

Doista, iz brojnih životnih situacija i brojnih poznanstava, prežvakanih "praznih" priča na kavama i kvazi "mudrim" razgovorima uz čašicu, zaključio sam da smo svi zaboravili što znači biti zadovoljan onime što imaš i što uopće znači sreća.

Sreća je postala fiktivni pojam za kojim mnogi cijeli život trče, ne shvačajući da su se na svakome koraku mogli okrenuti i stati, pronašli bi ju.

U društvu koje nam nalaže kakvo tijelo trebamo imati, kako se trebamo odjevati, ponašati i kako trebamo razmišljati, malo je prostora za individualnost. Pritome govorim o individualnosti u duhovnome smislu, jer se pojam individualnosti danas često primjenjuje na onima koji imaju fluoroscentnu masku za iPhone.

"Još samo da kupim ove čizme/tenisice/ mobitel/parfem/ jaknu i to je to..." sve do iduće zime kada ću htjeti taj isti predmet, ali u novijem izdanju, jer drugi to također imaju. Bitno je. Nisam ni siguran treba li mi, ali... naravno da mi treba.

"Zašto nemam veći stan/ bolji auto/ više para/ veći ormar. Zašto je život tako nepravedan prema meni?" Dok izgovaraš svako slovo ove rečenice umiru tisuće ljudi u svijetu koji su proklinjali nepravdu jer nisu imali hranu na stolu.

Ovaj članak bih zapravo mogao ispuniti samo takvim pitanjima. Ponekad se i sam zapitam koliko nam treba, a koliko nam je zapravo dosta? Koliko god znali da materijalno nije ono što je najbitnije i da nam nije garancija za sreću, nekako svi posežemo upravo za time. Kao da smo gladni ljubavi, pažnje ili dokazivanja. Ako ništa drugo, čini se kako je mnogima bit egzistencije pokazati da imaš, jer će to svima poručiti da si iznimno sretna osoba.

Neki ljudi nikada neće sagledati u svoju unutrašnjost i zapitati se što je ono što ih tjera da svaki dan ustanu, što ih tjera na smijeh i što je ono zbog čega im srce zaigra.

Jesu li nas evolucija i društvo uistinu oblikovali u robote, bez da smo to shvatili. Toliko smo se plašili SF filmova gdje umjetna inteligencija preuzima vlast nad svijetom da nismo ni shvatili da smo to možda upravo mi. Bića izdresiranih umova koja nisu sposobna pronaći sreću u malim stvarima već žive u utrci s vremenom, u utrci s drugima, u cilju da budu najbolji i najjači među drugima.

Što je bitno za mene je nebitno, bitno je ostvariti ono što je bitno za druge u ovoj manufakturi zvanoj život. 

Komentari
Da biste mogli komentirati članke morate biti registrirani korisnik. Registrirajte se ovdje.