Kako ćemo? Lako ćemo!

O krizi, investicijama i društvenoj odgovornosti


Objavljeno: 05.10.2011.
Autor: Judita Rogina Žud

Foto: Nika Jurčević
Pogledano: 2934 puta

Moja prija Kate je notorna luda. U tandemu s njom, ja još veća budala no obično. Kad krenemo laprdat, sam Bog nam više ne može pomoći. Boli kolko smo inteligentne kad se radi o životnim zaključcima. Boli kad se zbroji koliko smo love ostavile u kvartovskoj pekarnici na hrenovke u lisnatom tijestu. Boli koliko smo love, od silnog pametovanja, ostavile u privatnoj kvartovskoj trgovini na toaletni papir. Boli koliko smo plastičnih štikli kupile u nekoj rupi na uglu, u koju kad uđeš umreš od smrada jeftinog ljepila. Boli kad zbrojiš s kolko smo se kutija cigareta potrovale i boli kad zbrojiš koliko smo kuna Romima (da budem politički korektna) ostavili na raznim terasama dok smo još imale vremena ispijat kave po par sati dnevno.

Investiranje u male Rome najdraže su mi od svih naših zajedničkih investicija. Ja dam medvjeda jer sam naivna, pa mi bude žao djece. Kate da drugog medvjeda jer redovito izmaltretira djecu, pa je poslije peče savjest. Razvila je filozofiju da će je Bog kazniti za sva životna nedjela ako ne da medvjeda. Djeci očita bukvicu, da moraju radit da zarade, pa ih natjera da pjevaju ako žele još novčića. Na kraju taj cirkus završi u suzama od smijeha. Djeca se nakon nastupa naklone i odu dalje sretnija nego kad odlaze od drugih stolova. Vjerojatno podsvjesno znaju da su zaradili medvjede, a ne dobili milostinju.

U tom bi životnom periodu neka viša sila redovito pažnju obratila na Katinu novčanu obazrivost zbog grižnje savijesti, pa bi uvijek nekako po džepovima nakon izlaska skupile za taksi i još jedan burek po putu. Dobro se dobrim vraća! Po toj smo se teoriji klošarile dok su starci pušili fore o kopiranju skripti.

Toliko skripti, kolko smo nas dvije po semestru iskopirale, nisu iskopirale ni generacije medicinara ili pravnika od stoljeća sedmog. Tamo negdje kad su se Hrvati prema jednoj od teorija pobrali s Karpata i naselili ove prostore. Naselili ih nekako po principu Katine i moje filozofije tog vremena: Kako ćemo? Lako ćemo! Došlo vrijeme kad su starci shvatili da je bilo dosta ulupavanja teško zarađenog novca u razmaženu deriščad pa je faza kopiranja skripti došla polako kraju.

U tom periodu sazrijevanja shvatiš da ti se ne da baš više svakom prosjaku dijeliti novac na cesti, kad ni tebi više ne pada s neba samo od sebe. Počneš malo kalkulirati.

Kada su početkom kapitalističkog načina života počeli kalkulirati poslovni ljudi, započela je gradnja multinacionalnih kompanija, koje su s vremenom prerasle u elitna carstva temeljena na robovlasničkom sistemu. U visoko razvijenom, zapadnom svijetu danas više ne postoje robovi i gospodari. Postoje krediti i banke. Zgrtale su se neko vrijeme pare, napuhavao se balon koji je s vremena na vrijeme pucao zbog ravnoteže. Balon je puknut i danas, pod nazivom: Gospodarska kriza.

Neke kompanije u kvartalnim, polugodišnjim i godišnjim financijskim izvješćima bilježe dobit, neke gubitke. No, čini se da iznad jedne zamišljene crte neoliberalnog kapitalizma više nema ‘’more money“ do beskraja. Trenutačnu situaciju u kojoj su se građani New Yorka u Wall Streetu digli na noge, neki korporativci pozdravljaju dok se neki tome rugaju. Iz perspektive zapadnjačkog poslovnog svijeta Wall Street je sinonim za slobodno tržište u demokratskom društvu. No, pitanje je da li se tržište može nazvati potpuno slobodnim i da li demokracija kao takva uopće postoji ako su razlike koje se vide između bogatih i siromašnih zemalja svakim danom sve veće?

U Hrvatskoj stručnjaci izlaz iz ekonomske krize zemlje vide isključivo u pokretanju proizvodnje i izvozu. A prave političke, društvene i ekonomske inicijative za išta iole ozbiljnijeg, nigdje.

Kada je američki ekonomist John Kenneth Galbraith još krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća napisao knjigu Doba neizvjesnosti, čiji naslov jako dobro opisuje trenutačnu ekonomsku situaciju, uz opis nedostataka same kapitalističke proizvodnje, naglasak je stavio na nužnost rješavanja ne samo ekonomskih, nego i društvenih problema. Kao jednu od najvažnijih stavki za rješavanje ekonomskih i društvenih problema naveo je nužnost ANGAŽIRANJA.

Izbjegavajući angažiranje, izbjegava se rješiti problem za koji se zna riješenje. No, nikome nije u interesu pogledati problemu u oči i provesti preraspodijelu bogatstva kako bi se rješio problem između bogatih i siromašnih zemalja.

Galbraith u Dobu neizvjesnosti navodi državu Bangladeš, jednu od najsiromašnijih zemalja svijeta, kao dobru perspektivu za razbijanje siromaštva. Za takav pothvat naveo je nužnost pokretanja proizvodnje i omogućavanje ljudima rad na zemlji, od koje potiče sve ono osnovno i minimalno što im treba za život bez gladi.

Galbraith je umro 2006 godine. Iste godine Nobelovu nagradu za mir dobio je osnivač i direktor Grameen banke, Muhammad Yunus iz Bangladeša. Yunus je budućnost samog kapitalizma vidio u socijalnim poduzećima kao novim ekonomskim perspektivama. Bangladeška banka za siromašne (Greeman banka) mikrokreditima je pomogla najsiromašnijim stanovnicima te zemlje da pokrenu vlastiti posao i prehrane obitelj. Takva vrsta davanja zajmova bila je namijenjena posebno ženama.

Nakon osnivanja Grameen banke, Yunus je ušao u suradnju sa zapadnjački orijentiranom tvrtkom Danone. Suradnjom je pokrenuta proizvodnja jogurta namijenjena pothranjenoj bangladeškoj djeci. Yunus u svojoj knjizi Za svijet bez siromaštva opisuje moguće strategije razvoja socijalnih poduzeća, koja nisu nerealna.

Kako multinacionalne kompanije doniraju novac u dobrotvorne svrhe i odvajaju ga za razne dobrotvorne akcije, isto ga tako prema Yunusovoj teoriji mogu uložiti u proizvodnju unutar socijalnih poduzeća i od toga i dalje imati dio profita. No ipak, u svakodnevnim okolnostima kompanije imaju zadatak maksimizirati zaradu do krajnjih granica, a društveno odgovorno poslovanje svodi se na to da se korporacije bave društvenom odgovornošću samo dok ta odgovornost ne utječe na maksimiziranje profita.

Kad jednog dana Kate i ja zaradimo dovoljno novca da više nećemo opet morati kalkulirat oko medvjeda za male Rome, možda koji medo ipak završi za hrenovku u lisnatom za male Rome, a ne u džepovima velikih Roma. Znam da nam se medvjedi sigurno neće vratiti po ekonomskoj teoriji kako su to možda zamislili Yunus ili Galbraith.

Isto tako znam da siva ekonomija rada malodobne djece na cesti neće nestati preko noći, možda zapravo nikada u punoj mjeri. No, vjerujem da će se mijenjanjem ekonomskih sustava i društva, situacija početi mijenjati nabolje. Da će jednog dana Državni zavod za statististiku bilježiti znatno manju stopu nezaposlenosti od 16,7 posto, koliko ista iznosi za mjesec kolovoz 2011. godine.

Stoga, drage manje i veće korporacije i kompanije, globalnih ili manje globalnih razmjera, ako slučajno imate viška u kasi, znate gdje možete donirati u društveno odgovorne svrhe. Sve informacije na: info@female.hr ☺

Komentari
Da biste mogli komentirati članke morate biti registrirani korisnik. Registrirajte se ovdje.