Kad vidim sve one popuste na društvenim mrežama za “dostavu cvijeća voljenoj osobi za Valentinovo“, pozlije mi.

Kad čujem onu marketinšku potrebu umjetnika da svoju emocionalnu sje*anost podijele baš na Valentinovo s dvoranom punom ljudi, opet mi pozlije.

Kad osjetim onu luđačku vibru, kojom ekipa ima potrebu raspredat baš na taj dan o tome kako su pronašli više životne vrijednosti u svojim boljim polovicama, dižem sidro s mjesta rasprave, jer mi dođe da se ispovraćam po dizajnerskom stoliću koji je samo jedan element tako “ukusno i s ljubavlju“ namještenog interijera.

Svakakve si ljubavne priče ljudi prodaju pod priče o ljubavi na dan zaljubljenih.

Frajer po imenu Valentin koji je navodno živio tamo negdje u trećem stoljeću, dakako da nije mogao biti ništa inovativnije od mučenika i sveca. Taj isti svetac danas se smatra zaštitnikom zaljubljenih.

Živimo u vremenu kad nam je sve dostupno. Čitav niz ekonomske, duhovne, religiozne i psihijatrijske pomoći. No, dakako, ako smo kao jedinke i evoluirali do stadija gdje su zaljubljenost i ljubav dva različita pojma, ne treba se zapravo čuditi zašto ljudi koji se zaklinju u ljubav zapravo teatralno, marketinški slave zaljubljenost. Iz razloga što se u ljubavi, kao i u svemu ostalome, psihologija pojedinca ne može poistovjećivati sa psihologijom mase.

Za čitanje Frederica Beigbedera zapalila sam se dok je u svojoj postpubertetskoj fazi, frustracije pretakao u roman nužnosti vezanja kako bi ljubav opstala nakon zaljubljenosti. Njegov zadnji intervju koji sam pročitala, podsjetio me na to da je moja zapaljenost s godinama prerasla u čistu ljubav.

“Postoji jedna knjiga Jacquesa de Bourbona pod naslovom “Trajna ljubav“. Bourbon je rješenje vidio u Bogu. Možemo ostati zajedno pod uvjetom da postoji treća osoba, Duh Sveti koji je sve vrijeme uz nas! Po meni, jedina solucija za dugovječnu ljubav jest da ljubav nije uzajamna. Voljeti nekoga tko vas ne voli, to može potrajati vrlo, vrlo dugo“ kaže Beigbeder.

Zato sam nekako uspjela prerasti zaljubljenost i njegovim se romanima počela vraćati s ljubavlju, jer je bila nestvarna i neuzvraćena. Baš bi mi bilo napeto propisno s njim raspraviti njegovo neslaganje s nužnosti postojanja nečeg trećeg. Duha Svetog ili treće osobe, sasvim svejedno. Ako se na vrijeme shvati da na svako pitanje “zašto“ postoji jedinstven odgovor “zato“, moraliziranje u odnosu u kojem voliš, postaje nepotrebno.

Kako je lijepo tu ljubavnu filozofiju sročio još jedan svjetski poznati boemčina: “Ljubav može proisteći iz jednog plemenitog osjećanja: sklonosti prostituciji, ali nju ubrzo pokvari sklonost vlasništvu“.

Ako slučajno imate neobjašnjiv poriv, da svojoj boljoj polovici za Valentinovo naručite buket ruža uz dobar popust preko društvene mreže, pitajte se u kolikoj mjeri sudjelujete u prostituciji vlastite ljubavi samo zato da bi bila vaša?