Moj ćaća, odrastanje i ja

Malo drugačija priča o odrastanju


Objavljeno: 09.12.2011.
Autor: Judita Rogina Žud

Foto: yourekillingmesmallz.tumblr.com
Pogledano: 2586 puta

Ove sam jeseni malo čudne dane ostavila za sobom, još ih uvijek žvačem.

Srela sam ovih dana profesoricu iz srednje koja mi je predavala hrvatski. Vjerojatno jedina žena u toj obrazovnoj instituciji koja je vjerovala u čuda. To me podsjetilo da sam si tamo negdje krajem trećeg srednje, pred ritualne popravne u jesenskom roku, počela govoriti da moram odrasti. Prošla nam je i peta godišnjica mature, a ja sama sebi još uvijek ponavljam da moram odrasti.

Prošli tjedan ugovorila sam kavu sa svojim dobrim, starim ocem. Gledam ga iz birtije kako klipše s parkinga. Ne vuče više subotom ujutro naokolo teniske rekete i torbu punu snova. Prizemljila ga, s godinama poštena žena. Makar i ona ponekad misli da njemu jednostavno nema pomoći. Reketi više nisu drveni, a svoje sportske rekvizite ostavlja u gepeku auta. I manje psuje kad ga kolega pomete bez dobivenog seta.

S godinama je naučio manje vikati na ljude kad karta belu. Ne vodi me više subotom na zimski sladoled kod Jakšića. Sad samo pijemo kave. On je prestao pušiti, a ja dimim ko’ lokomotiva, no ne grinta zbog tog. Samo tu i tamo u poštanskom sandučiću pronađem apel protiv pušenja razrađen prema svim društvenim, financijskim i zdravstvenim stavkama, potpisan imenom i prezimenom uz titulu bivšeg pušača.

Oni sramotni roditeljski sastanci iz srednje, nadanja o tome kako ću pomesti sve teniske juniorske turnire u državi, postati balerina, završiti muzičku akademiju, biti prvi pajdo ragbijaške ekipe, sa znanjem pet stranih jezika, trenuci ponosa u očima kad bi u muzičkoj školi puhala u frulu po svom, a ne po Bachovom, su iza nas. Svađe oko mojih životnih izbora, koji su se kosili s njegovom percepcijom života, također.

Iza nas su nekako vremena kad je kreštao da se zbrojim i odrastem, u tonalitetu malog djeteta kojem je netko oduzeo igračku. Iza nas su i vremena njegove krize srednjih godina i mog pubertetluka, kad smo zapravo i počeli piti kave. On je prestao pušiti, ja počela, ja počela partijat po krčmama, on počeo vikendom planinariti. Ja svakog dečka smatrala kretenom, on se zatelebao. Pa smo onda zamijenili uloge. Umjesto da on meni drži predavanja o životu i međuljudskim odnosima, ja njemu objašnjavam zašto mora ženi s kojom živi kupovat cvijeće… i tako… cirkus po cirkus i godine polako prolaze.

Danas, kad moj ćaća sjeda za stol u kafiću i razdragano krene pričati o svijetu i revolucijama koje mladi trebaju dizati u ime boljeg društvenog i ekonomskog sutra, shvatim da se zapravo ništa nije promijenilo. Samo je s godinama postao mekši. Da sam mu prije desetak godina priopćila da odoh ja nastavljati svoje studiranje u drugi grad u drugoj državi, ni manje ni više nego onoj iz koje mu je bivša punica, napravio bi cirkus pred punom birtijom.

Danas djeluje kao da se pomirio sa svijetom. Sam sebi nešto mumlja u bradu, kao da mu je mumljanje zapravo jedino i ostalo. Malo se prilagodio okolini s vremenom. Pa kad shvatim da ni ja na njega više ne vrištim da je staromodna filozofska budala, malo se zamislim i zapitam je li to možda priča o odrastanju?

Dođem doma, prolistam životopis koji opet šaljem na neku novu pustolovnu adresu, malo prolistam stare dnevnike i zaključim da je moglo i gore ispasti

Možda u ćaćinom i mom slučaju odrastanje nema veze s preuzimanjem novih i novih obaveza, ganjanjem stvari i društvenih stereotipa. Možda je caka u tome da se za početak, obrnutom logikom stvari, trebam pomiriti sa životom.

Pomiriti se sa time da ću negdje duboko u sebi svijet uvijek gledati djetinjim očima.

I prestati se boriti protiv toga.

Komentari
Da biste mogli komentirati članke morate biti registrirani korisnik. Registrirajte se ovdje.