Ovo tipkam pet do dvanaest. Prije nego me glavna urednica skrati za glavu. Ima i u tome neke jednostavne ljepote, jer najbolje funkcioniram pod pritiskom. Tada barem nemam vremena cijepiti dlaku do krajnjih razmjera, u svakom kutku, svoga, ponekad bolesno perfekcionističkoga, mozga.

Drage moje, i vama je pet do dvanaest. Odnio vrag šalu. Za nešto manje od mjesec dana, ubacivati bi u kutije trebalo zaokružene listiće. Zadnjih je godina odaziv na parlamentarne izbore bio mali. Kao uostalom i svaki poziv na išta što je imalo veze sa kolektivnim zalaganjem za bolje sutra.

U subotu navečer, nakon što sam napokon dotaknula tlo svoje spavaće sobe, pretpostavljala sam da bi se trebala veseliti otvorenoj i vrlo vjerojatnoj mogućnosti da ću sutradan spavati do iza podneva. U zadnje vrijeme nisam imala baš taj luksuz. Baš sam se željela veseliti što ću napokon imati vremena dovršiti čitanje cijele serije nekih knjižurina, koje govore o tome što je afganistanski narod svakodnevno prolazio do pada talibanskog režima. Samim zatvaranjem zadnjih korica knjige, trebala sam se veselit što mi sa petnaest, šesnaest godina nitko nije oduzeo, nekom bizarnom formalnošću od nečega što se zove vjenčanje, djetinjstvo. Što mi nitko pod tom krinkom idiotizma nije zabranio da se školujem, što ne moram čučati zaključana na katu kuće kad je muški rod u prizemlju. Što ne moram nositi burku za po doma, umjesto trenirke i što ne moram nekome biti sluškinja da bi me taj isti na kraju ukokao, jer sam ga krivo pogledala.

Tako da sam tu večer imala zapravo puno razloga za zahvalnost što živim više manje slobodnim životom po principu: Što na umu to na drumu. Bez oveće represije.
 
No, ni cijeli niz razloga iz Afganistana nije pridonio tome da pišem o svim onim krasnim, ružičastim, soooo sweet, La Dolce Vita stvarima. Naime, u zadnje vrijeme, šefice u mom životu su si dale malo previše maha…

Jedna od ranog jutra do podneva svira o tome što bi trebalo, a prstom ne mrda. Druga ima običaj od popodneva do večeri raditi popis idiotarija koje treba napraviti, a u velikoj većini slučajeva se uspostavi da popis nema svrhe, apsolutno nikakve. Treća svira o stvarima koje ni prosječna osoba sniženog kvocijenta inteligencije ne može popušiti. Četvrta je trenutačno na hitnoj zbog uzrujavanja. Peta šefica nikako da siđe s križa već neko vrijeme, a šesta konstantno laje na sve redom, jer je naprosto ku*ka. Oooooo kako iritantno! Taj tjedan definitivno nisam imala problem sa ženskim autoritetima, nego sa ženskim, nazovimo ih, autoritetima.

Ove koje su zabrazdile u šefovanju zbog vlastite gluposti, još mogu donekle prožvakati, pa da cijela priča staje na njima, možda bi ovaj puta tipkovnicu i izlizala od tipkanja o slatkim pričicama sa "živjeli su sretno do kraja života“ završetkom..No, ovaj asortiman šefica koje moraju autoritet izigravat zbog svog vlastitog prenapuhanog ega, sorry, al ne mogu više progutat.

Ne možeš više izaći ko čovjek na cestu i ostat pošteđen gledanja slijedećeg scenarija: Na desnom nogostupu stoji torbarica, koja pojma nema što to točno radi već dugi niz godina, kako mlati bedastoću za bedastoćom. Na lijevom nogostupu muška šefica izvija vrat i napinje se ko puran, da udri kontru svaki puta torbarici.

Molim da ne zaboravite 4. prosinca obaviti svoju građansku dužnost, ravnajući se isključivo po vlastitoj savjesti. E, da. Ovo su šesti parlamentarni izbori u nezavisnoj Lijepoj Našoj. Google kaže da je broj 6, broj savršenstva. A savršenstvo je…? Kako za koga. Ja ću za početak ipak biti zadovoljna samo smanjenim brojem egomanijačkih šefica.