Pakiranje kofera pod maskom krize identiteta

Kada sami zbog sebe spakirate stvari i odlučite krenuti sasvim novim putem


Objavljeno: 23.10.2012.
Autor: Judita Rogina Žud

Foto: Iven Mastin
Pogledano: 3045 puta

…Summer has come and passed…

Sjećate se analize ljubavnog stanja Bande iz prethodne kolumne?

Prošlo ljeto, stigla jesen. S njom i neke novosti u Bandi. Novosti se uopće ne uklapaju u logičan slijed očekivanog scenarija. Upravo ona moja prija koja "dijeli istu adresu sa svojim muškarcem već toliko dugo da smo svi zaboravili što je uopće prije njega postojalo", dolazi mi na kavu i na prvu loptu indiferentno, šturo i pomireno sa životom objavljuje: "Što je bilo, bilo je, idemo dalje“.

Od šoka u prvi mah nisam mogla razabrati da li mi se vrišti jer joj ispod indiferentne provale, na faci piše da se i njoj vrišti. Ili mi je došlo vrištati jer je nešto godinama na van djelovalo kao školski primjer svijetu što je to ljubav, sreća, poštovanje, podrška, sklad i razumijevanje u vezi. Tkogod ih je ikad igdje sreo, nije mogao ne zamijetiti bliskost i ljubav između to dvoje ljudi. Baš jedna od onih situacija, kad na prvu zavoliš frajera svoje prijateljice, k'o svog pajdu, jer znaš da ti je prija bolja i sretnija osoba u njegovim šapama.

No dobro, pustimo sada Bandu i hajdemo dalje…

Sjećate li se Meryl Streep u filmu Mostovi okruga Madison? A Ingrid Bergman u Casablanci? Je li vam slučajno zapeo za oko izraz lica Nataše Dorčić kada, napokon na svojim vratima ugleda Nikolu koji je odlučio ostati, a ona odlučila da je kraj, u filmu Neka ostane među nama?

Da život nije filmsko platno, reći će većina ljudi koji žive sasvim normalne živote u okviru upravo normalnog redoslijeda. S normalnim početkom i živjeli su sretno do kraja života završetkom. Uz manje ili veće krize u bračnim ili izvanbračnim zajednicama.

Ako ste se ikada našli u situaciji da slutite početak kraja, u nečemu što je definitivno ljubav, ako ste se ikada našli u situaciji da pokraj sebe imate osobu za koju biste dali sve na svijetu, i koja bi dala sve na svijetu za vas, a ipak planirate spakirati kofere i živjeti negdje drugdje, na drugom mjestu, gdje su vaši snovi, bez vaše bolje polje polovice, čestitamo… Potpuno niste normalni i na samom ste pragu krize identiteta, samo toga još niste svjesni.

…The innocent can never last…

Ako se usudite napustiti sve ono sigurno i sve ono što je na van djelovalo savršeno, pripremite se na to da će vas normalni ljudi okarakterizirati: nenormalnom, razmaženom, nerazumnom, djetinjastom i u najmanju ruku sebičnom osobom. Iza sebe ipak ostavljate… sve ono što na van djeluje prekrasno i savršeno.

Kada vas ludilo krize identiteta lupi, sa spakiranim koferima izađete i krenete prema onome što je prema vašem novom saznanju novo i uzbudljivo, kada mislite kako pred vama stoje nova vrata, bez onoga što vam je prividno stajalo kao kamen spoticanja u bivšoj vezi, na opaske "razmisli još jedanput ili možda dvaput", samo ćete se slatko nasmijati, odmahnuti rukom i krenuti prema naprijed. U nove pustolovine, ostavljajući prošlost za sobom. Gurat ćete dalje do prve stanice. Ispunjeni novim žarom i prividnom srećom što su okovi, sivilo, i bezbrojna pitanja, koja su se počela pojavljivati onoga dana kad je vaša veza postala samo prosjek, ostavili iza sebe.

Slijedit će partijanja, lumpovanja i novi švaleri. Jer vam je dugo vremena nedostajalo strasti. Krenut ćete u nove situacije i napraviti prostora za nove stvari, uvjeravajući sami sebe da vam je bolje tako nego što vam je to bilo onako. To ćete sve zajedno naravno potkrijepiti tisuću i jednim argumentom. Ponekad, kad vam se skupi, više zbog samosažaljevanja nego zbog realne situacije, proći ćete sve faze. Od frustracija, ljutnje, tuge, samoće, do neizmjerne prividne sreće, ludila i zadovoljstva. I svaki puta ćete sami sebe tapšati po ramenu uz ono "idemo dalje". Neupitno je da ćete putem naići na manja i veća razočaranja, baš kao i na manja i veća zadovoljstva.

…wake me up when September ends…

No, ako ikada budete na tu bivšu vezu imali osvrt s odmakom, uz uzdah "Kako je dobro bilo i bilo bi nam i dan danas dobro da smo ostali zajedno, ništa nam ne bi nedostajalo", sjetite se samo da su sve priče koje se ponavljaju, zapravo iste.

Dok dođete do točke da na svoju krizu identiteta možete gledati trezveno, shvatit ćete da vaša situacija u savršenoj vezi nije u to vrijeme bila savršena za vas. Ono što ste onda bili. Iako ste bili sretni, nešto je beskrajno nedostajalo. Nedostajali ste zapravo, vi sami.

Kada vam u tim turbulentnim trenucima dušebrižno kažu da niste normalni, da ste djetinjasti i nezreli, zaista odmahnite rukom i krenite u svom smjeru. Ako vam se nakon dugo vremena ponovi isti scenarij, bar ćete znati da ste preživjeli sličnu situaciju. Sva sreća što s godinama postajemo ipak malo razumnije selektivniji. Ako ste iz iskustva nešto naučili, onda jednom, kada se ista priča ponovi, nemojte više pakirati kufere, nego pustite korijenje. Jedino na taj način postajete zreliji, manje skloni bijegu, a više skloni suočavanju.

Tada se sjetite što su svi oko vas vikali, i nazdravite sebi čašom najboljeg šampanjca na svijetu. Ono čemu nazdravljate, vaše je vlastito iskustvo. Jedina važna stvar, koja se u vašem slučaju računa.

*****

Gore navedena filozofija primjenjiva je na sve sfere života, ne samo ljubavne krahove.

P.S. E, da! Kada se radi o ljubavi, baš onoj u kojoj samo rijetki ljudi pronađu rijetke ljude, možda je pakiranje kufera pod maskom krize identiteta samo privremeno doviđenja, a ne nikako zbogom zauvijek. 

Komentari
Da biste mogli komentirati članke morate biti registrirani korisnik. Registrirajte se ovdje.