Soba sa sto svijeća

O strasti i popratnim pojavama


Objavljeno: 13.09.2011.
Autor: Judita Rogina Žud

Foto: Sara Čordaš
Pogledano: 4627 puta

Nakon donekle umjerene strasti prema rakiji u petak, u subotu nešto iza podneva slijedi polustrast prema jutarnjoj kavi i cigareti. Kavu pijem u kvartovskoj birtiji sama ko ćuk jer su mi prijateljice zapaljene polustrašću prema suprotnom spolu odlučile polustrasno spavati do popodneva. Uzmem neki politički tjednik u ruke da skratim dosadu i umorna od zveknutog stanja hrvatskih medija polustrasno listam. Naletim tako igrom slučaja na Bernarda Henrija Levya.

Razveselim se ko malo dijete intervjuu, jer već dugo nisam srela negdje tu dobru, staru filozofsku njušku. Razglaba on o stanju društva uslijed globalne gospodarske krize, kad odjednom... "Komplicirati stvari, činiti igru složenijom, cjepidlačiti nadugačko i naširoko, ukratko: izlaziti iz općih mjesta i klišeja – to je uvijek bila uloga intelektualaca"... Čitam i sjetim se jedne priče o kompliciranim ljudskim odnosima...

Mala soba sa sto svijeća bila je jedan poseban svijet. Put do nje fizički je vodio kroz cijeli grad, a emotivno kroz niz slučajnih ili manje slučajnih sitnica. Najčešće su ondje stizali tramvajem, ali im je ipak najzabavnije bilo do male sobe ići pješice, jer su uvijek nalazili materijala za međusobna prepucavanja.

I danas, kad se ponekad sjeti te zadnje šetnje do male sobe, ne pamti hladnoću niti usputno spoticanje u visokim štiklama jer je pokušavala uhvatiti njegov frajerski korak, dok joj je džentlmenski nudio svoju ruku da ga uhvati pod nju. Prgavo je nabadala kraj njega, dok mu je ostavljala prednost u tome da je vodi sa sobom. Ne pamti kišu koja je tiho škrapala po njima niti njegovo grintanje, kako su mogli taksijem. Znala je da će tamo negdje na pola puta zastati. Kao što je zastao na tom mjestu svaki puta. Slučajna ili manje slučajna sitnica.

Zustavio je onaj svoj frajerski hod, okrenuo se prema njoj i zgrabio ju bezobrazno oko struka, ne pitavši za dopuštenje. Na trenutak joj je prošlo kroz glavu kako bi bilo jako zabavno pobuniti se i povesti raspravu o pristojnosti. No njegov ju pogled smiri. Osjećala se kao da ponovno ima 16 godina.

Frajerski pogled u dijeliću sekunde prešao joj je licem i zaustavio se na usnama, uz ono šarmantno dizanje obrve. Pogled je postao prijeteće nježan uz svu strast svijeta u njegovim očima. Stisne je uz sebe i onako bezobrazno poljubi nasred ceste. Da su okolnosti bile drugačije, vjerojatno bi se izvukla iz tog njegovog čvrstog stiska. No on baš i nije bio čovjek koji je pretjerano mario za žensku emancipaciju. Bio je to švaler starog kova, kod kojeg se na kilometar moglo nanjušiti stanje stvari.

Znao je da je ona u prednosti, samim time što mu dozvoljava da vodi svoju mušku igru. Ali nebi to priznao nikada! I ona je to znala i zato je voljela njihova bezvezna prepucavanja. Bilo je inače nešto u gledanju mrguda, koji je digao oko sebe sve zidove ovog svijeta, kako razjaren priča da su, što se njega tiče, svi problemi u svijetu krenuli kad su žene dobile pravo glasa. Na takvu opasku, ona bi u većini slučajeva naprosto podivljala, no ponekad bi promijenila pravila igre.

Na njezin nehajan osmijeh umjesto drskog odgovora, on bi postao još nemirniji u tom svom svijetu i svaki bi puta u svojoj glavi zaključio kako se još nije rodio muškarac koji bi razumio žene.

Povukao ju je nježno za ruku, bez ijedne izgovorene riječi, kao znak da je vrijeme da krenu dalje. Na putu do male sobe sa sto svijeća i najmanja izgovorena riječ i jednom bi i drugom bila dobra izlika za početak rasprave i pravljenja drame. Drame, koja bi pokvarila svrhu male sobe.

Ubrzao je još više, doslovno je vukući za sobom. Nije željela pred njim pokazati da ga ne može slijediti u tim štikletinama koje je obula samo zato jer je vidjela kolko ju je puta u njima odmjerio s onim zagonetnim frajerskim smiješkom.

Još je sto i jedna prepreka stajala ispred njih na putu do cilja. Otklanjao ih je jednu po jednu, dok mu je nježno stiskala ruku koju nije ni na trenutak ispuštao.

Kad su napokon ostatku stvarnog svijeta zatvorili vrata za sobom, našli su se u svijetu gdje nije bilo mjesta za nepomirljive razlike ženske emancipacije i muškog šovinizma.

Pred jutro je Cohen otpjevao zadnji puta Dance me to the end of love, a njih su dvoje jednostavno znali da tako više ne ide. Da su došli do kraja svoje priče. Nikada mu poslije nije rekla što je u toj maloj sobi pronašla, a on njoj nikada nije rekao koliko mu je zapravo značila. Zašto? Jer je jednom jedan pisac lijepo rekao da se strast ne liječi razboritošću, nego drugim strastima...

U ime drugih strasti, dignem se s polustrastvene kave i odem na strastvenu janjetinu pod pekom. Frigaš ponekad sav taj intelekt, jer kako bi jedna grupa s prostora ex Juge, na vrhuncu svoje popularnosti u 80-tima, dok se ona još nije ni rodila, a on je već išao u školu, pjevala – Kako je lepo biti glup!

Komentari
Da biste mogli komentirati članke morate biti registrirani korisnik. Registrirajte se ovdje.