Od malih nogu slušamo ono za što naši roditelji, staratelji, skrbinici i slični misle da je osnovno kako bismo izrasli u pametne, zdrave i sretne ljude, s naglaskom na sretne. Popis počinje negdje oko toga kako treba piti puno mlijeka kako bismo imali jake kosti, jesti povrće kako bismo mogli visoko skakati, jesti vilicom, a ne prstićima kako ne bismo dobili gliste, čitati kako bismo imali petice, biti uredni kako nas druga djeca ne bi zadirkivala, dizati se u tramvaju bakama, ne ulaziti neznancima u auto, ne pušiti, ne piti, ne psovati, i tako u nedogled. Ali nitko nas nikada ne upozorava da se ne zaljubljujemo u one koje ne možemo imati, a to je upravo ono što nas čini najnesretnijima, ma koliko špinata pojeli i koliko god puta dnevno zbog kompleksa od grica i greca oprali zube.

Neke stvari, kažu, naučimo sami, neke nas nauči život, a neke alkohol. Neke pak, ne naučimo nikad, ma koliko puta slamali stolove, čaše, prozore – i vlastita srca.

Uče nas, također, da igramo na sigurno i to poput djece, a debelo izvan okvira svoje dječačke zanesenosti primjenjujemo tamo gdje ne trebamo – u ljubavi.

Igrajući na sigurno prečesto puta u svojim životima zapletemo se u mrežu svoje vlastite zbunjenosti i neznanja usmjerivši tone i tone svojih osjećaja prema onima koje ne možemo imati. I želimo to više od ičega, upravo zato što pouzdano znamo da od toga nikada nije i nikada neće biti ničega. Zašto? Zato što igramo na sigurno – znamo da nas to ne može povrijediti jer nemamo što izgubiti. Osjećaje koje ulažemo možemo u sekundi povući jer ih nitko ne očekuje i nitko ih ne treba ili su pak, što je najćešće slučaj, već toliko puta odbijeni. Tako se zaljubljujemo u zauzete, galaksijama udaljene, udane, oženjene, one s potomcima, one istoga spola, holivudske zvijezde, one nedostupne i nezainteresirane, rijetko viđene ili pak one, koji su nas već toliko puta odgurnuli od sebe, a i dalje to rade. No mi stojimo na mjestu, vrtimo se sami oko sebe i svojih nesređenih glava koje pate, ludi i zbunjeni tražimo razlog zbog kojeg smo tu gdje jesmo, sa svim tim suludim osjećajima koje nosimo sa sobom i koji nam ne daju krenuti dalje, ne pomislivši ni na trenutak kako mi, te nedostižne fatalne ljudske jedinke, uopće ne želimo.

Oni su tek isprike da krenemo u nove rizike, isprike da se dovedemo u još jednu beznadnu situaciju u kojoj će se netko novi usuditi ogrebati naš još uvijek ozlijeđeni, šepavi ego i naše naivno srce.

Poput te djece s početka priče mi to svejedno želimo dok to ne dobijemo. Lupamo glavama, rukama, nogama i svim raspoloživim organima u sve raspoložive više ili manje neslomljive površine. Plačemo, vrištimo ili tek šutimo jer nam upravo ta igračka treba više od vode, više od zraka, više od tople kave nakon tri dana nespavanja. I rušimo zidove, sve barijere, sve moralne i emocionalne granice , spotičemo se i padamo o kamenje koje si sami stvaramo i ne stižemo nigdje – ali i dalje to želimo. Zašto? Jer u strahu od pravih, živih, realnih, ali novih stvari koje su u najgorem slučaju centimetrima udaljene od nas mi zatvaramo vlastita srca i glave u kućice na kojima piše: ovdje sam siguran, odbijen, najčešće nesretan – ali ipak siguran. Ne ulazi!

A ono najgore je da kad napokon, nakon dana, mjeseci i godina ustrajanja i borbe sa samim sobom, dobijemo tu precijenjenu igračku, toliko željenu, proplakanu i namočenu u bezbrojna psovanja i oblokavanja – više ju ne želimo.

Naše nedostupne ljubavi postaju samo još jedno proživljeno i često prelako zaboravljeno iskustvo kojeg se sjetimo svakog 29. veljače kao nešto što smo morali naučiti sami i što ćemo zaboraviti naučiti svoje klince kad ćemo ih tjerati da jedu vilicom i nožem.