Žuži se potuži, ali uvijek slušaj Đurđu

Sve što ste trebali znati o životu, a nitko vam se nije usudio reći


Objavljeno: 24.10.2011.
Autor: Morana Popovčić

Foto: Gevorkyan Ashot
Pogledano: 3679 puta

Kao i svaka iole slušljiva priča i ova počinje u nekoj robinzonskoj baraci od birtijetine bogu iza nogu gdje ti betonom i pastelama našminkana Đurđa (42) s dva čika nekakve domaće mješavine blata i katrana među zubima pokušava ispsovati svoju životnu priču. I dok ona tako preko zubiju prevaljuje tragikomičnu sagu o tome kako je njezina neandertalska tvorba od supružnika pokušava varati s cijelim trećim redom lokalne crkve, raznježena publika empatično naručuje novu rundu.

Piva se, u popriličnom nedostatku CO2 i optimalne temperature, zbog autentičnosti kažu, servira u plastičnim šalicama s hrvatskim grbom. Ali što je tu je. Za tih 8 kuna niti ne očekuješ više, a i nigdje drugdje ti potrebe za ukusno upakiranim hmeljom ne kompenziraju nacionalnim ponosom i savjetima nad kojima bi se Oprah, Freud i cijela postava Plavog telefona pokupili u prvi kut i posramljeno se šamarali iskorištenim pelenama. A i Đurđa uvijek časti.

Teta Đurđa poznata je po dvije stvari. Prva je da radi rakiju od svega što ne uspije usisati/pokositi ili što bi moglo poslužiti kao oružje kada se transformira u Atilu Hunskog i po dvorištu razbacuje onu svoju drendofiličnu pojavu od muža. Druga stvar je jedini razlog zbog kojeg je ta birtija uvijek dupkom puna, a to nije očigledna činjenica da bi svojim mliječnim žlijezdama Đurđa lako mogla odhraniti krdo vodenih bivola.

Naime, sve što trebate znati o životu Đurđa je već prošla, preboljela, iz dubine duše ispsovala i zalila iznenađujuće dobrom rakijom. I da, što god bili, mislili, glumili ili osjećali Đurđa će vas posjesti, odvaliti vam zidarsku verbalnu šamarčinu i pokazati vam da o životu ne znate ali apsolutno ama baš ništa. I vraćat ćete se po repete. Stalno. A i ona splačina od pive koja uvijek nekako uspijeva mirišati po acetonu i kupusu će vam nekako prirasti srcu.

Dakle kako sam upoznala Đurđu.

''Dvije kave s hladnim“, recitiram ja po običaju dok pokušavam skočiti za šank. Doslovno skočiti. Ljubazni i povrh svega uglađeni gospodin sa stola do, šarmantno i izuzetno elokventno, nudi da mi da nogicu da se popnem. Ne stignem ni zucnuti, a Đurđa ga već gađa opuškom i dere se: ''Nazad pod šlapu izraslino da te čula više nisam! Udahneš li preglasno krim policija će te lopatom skupljat po zidovima!“. Nismo ovdje ni dvije minute, a već se osjećam kao kod kuće.

Đurđa ni da bi udahnula a već kreće rafal: ''Ti zverko ne glumataj, iz auspuha bi ju lizala kako izgledaš danas, a izvoljevaš mi temperature. A kolegici dupli pelin jer joj je netko vidim prežvakao srce ko' da je zadnji komad špeka na Badnjak. I de, stvarno, da pozovem vatrogasce da te dignu na šank?“.

Meni i ovoj veseloj iskočile oči kao da smo tri dana intravenozno u sebe cijedile albanske red bull-ove. U ovom trenutku već se pripremam da me pošalje u kut da klečim na kukuruzu i recitiram psalme, a ovu moju će valjda prvo napit pa prodat za dva lampaša onom šizofreničnom traktorašu dva stola dalje koji opasno baca na nekog rumunjskog trgovca bijelim robljem. U meni tinja nada da mi vitalni organi nisu kompatibilni ikome na crnom tržištu.

''Šta ste se stisle ko' vuna u centrifugi? Alo ti, slomljena, ne mjerkaj mi te čačkalice tako, nećeš mi izvodit harakiri tu“, odrecitira nama ovaj nježni cvjetak i nastavi pjevušiti neki bogom dani hit Alke Vuice. Još nisam dobila pljuvačku u čelo, u videokrugu mi se ne pojavljuju ni izolir trake ni noževi, mislim da ćemo preživjeti.

Pola sata i četvrtu rundu nekakvog černobilskog pelina kasnije, Đurđa je uspjela u pauzama boksačkog meča s ledomatom održati agresivni monolog o liječenju povrijeđenog ega.

''Čuj zlato, umjesto da se sažalijevaš mogla si već mirišat po kineskom aftershaveu i cigareti ''poslije“. Neće te pa te neće, a ti tu glumiš ubogo siroče iz meksičkih sapunica u koroti. Jest da ti šiške nisu neki uspjeh, ali brat bratu daleko si od Esmeralde. A boli te, jel? Vidi čuda, ego ti je povrijeđen, mora da je prvi i zadnji put. Vidi molim te antičke tragedije, 'oćeš da ti misu zadušnicu zakupimo?“

Proguta ova moja knedlu i krene „ Ali on je...“

''Ma šta je on, pravi jeli? Srodna ti duša? Mišo moj naivni , em što ti to ne postoji, em što ti nije ni pošteno okupirao gaćice, a kamoli srce. Vidi ovako, željna si ti pažnje, a ne njega. Ko i svaka druga ženska želiš biti nečija lovina jer ti paše kad te netko želi. I nemoj mi ni kretat s romantikom i sudbinom. Nisi se ti zaljubila, nego su ti proradili hormoni. I šta sad? Nećeš se ni okrenuti i već će ti se sve to skupa dogoditi opet, sa nekim trećim. I znaš da je tako, nije ta mesina za kojom sad cviliš ništa nezamjenjivo. Umjesto da tuguješ i boluješ, ošamari se dvaput, nasmij se i nastavi dalje. Znaš, nećeš uvijek dobiti prvu igračku koju poželiš, ali to ne znači da se trebaš prestati igrati.“

Okrene se tad Đurđa i zadaje finalni udarac buntovnom ledomatu ali i mojoj prijateljici rekavši: ''Zapamti draga, ako život i je bajka, nije priča o Trnoružici koja spava sto gladnih godina u nekom od boga i vraga zaboravljenom zamku čekajući svog princa, nego o Snjeguljici koja prije nego što ga nađe, tulumari sa sedam patuljaka.“

Žuži požderi se.

Komentari
Da biste mogli komentirati članke morate biti registrirani korisnik. Registrirajte se ovdje.