Gdje nas vode naše odluke?

Prošao je Božić, ušli smo u novu godinu, donijeli (valjda) i neke odluke, shvatili da možda nećemo stati u konfekcijski broj kojeg smo do sada nosili. A možda i hoćemo. Vjerojatno smo si (i ove godine) zacrtali kako ćemo

1. Prestati pušiti,

2. Baviti se nekom tjelovježbom,

3. Biti odlučniji,

4. Naći posao,

5. Biti bolji/pošteniji/manje naivni/produktivniji.

Sjećam se da sam kao dijete svoje novogodišnje odluke pisala bijelom kredom na crni dio ormara. Jasno, taj me popis tada zanimao prva dva mjeseca – ono što je bilo najbitnije u onim godinama bilo je daleko od onoga što sada očekujem od same sebe.

Proći razred sa što manje dvojki činilo se puno vjerojatnije od današnjih odluka, vlastitih izazova i uopće mogućnosti da se ono što sam ODLUČILA uistinu i ostvari.

Zapravo, kada razmislim, vjerojatno je isto. Na početku svake utrke cilj izgleda miljama daleko i opet, na posljetku, sve ovisi o nama. I posljedice naših odluka ovise o nama. Nekada mogu biti bezazlene baš kao kod Pepeljuge – najviše što možemo "izgubiti" jest jedna cipela, no, u ovom slučaju, svi znamo kako nam ni jedan "princ" neće pokucati na vrata i vratiti nam izgubljenu obuću.

Koja je cijena koju želimo platiti kako bismo ostvarili naše odluke i pretvorili ih u djela? Koliko su one uopće realne?

Moj prijatelj je ove godine odlučio postati milijarder. Moja prijateljica pak, odlučila je naći muškarca svog života. Druga je pak odlučila završiti fakultet i konačno dobiti diplomu. Ja sam odlučila napraviti neke od onih "stvari" koje su mi još kao djevojčici bile zapisane na crnom dijelu ormara. Jasno, uz još neke nove koje su same došle s godinama, dobrim i lošim iskustvima, s diplomom dizajnerice, realnim očekivanjima i malom dozom naivnosti. Ono što sam odlučila jest svoje ŽELJE pretvoriti u djela, biti opreznija u međuljudskim odnosima i biti češće s dvije noge na zemlji.

Nedavno sam pročitala kako nas loše odluke mogu dovesti na prava mjesta. Sigurna sam da je svatko od nas u svom životu donio nekoliko krivih odluka – možda u tom trenutku i ne znamo koliko su te odluke loše za nas, no s vremenom shvatimo kako su te odluke ipak bile potpuni promašaj. I tako to mora biti. Kao loša veza, kao loš auto kojeg smo kupili, kao svaka odluka za koju smo mislili da će nam nešto donijeti ili nas nečemu podučiti.

Nismo Pepeljuge koja je odlučila otići na ples na kojeg nije smijela ići (a na kojem se, eto, odlučila pojaviti u najboljem izdanju), još uvijek smo živa bića koja posljedice vlastitih odluka isključivo ispaštaju na svojoj koži. I nekada, ako se izjalove naša očekivanja, naše odluke koje smo htjeli pretvoriti u djela, lakše je vjerovati kako nam možda, ipak, nije bilo suđeno. Ili vjerovati kako se još više trebamo truditi. Učiti iz toga, ali nikako se – obeshrabriti.

Ja se ipak nadam kako će moj prijatelj postati miljarder, moje prijateljice naći mukarce koje zaslužuju i dobiti diplomu u ruke. No, što uopće radimo kako bismo svoje odluke pretvorili u djela?

Iskreno, sumnjam kako će na lotu dobiti netko tko loto uopće ne igra. Sumnjam kako će moja prijateljica dobiti diplomu sjedeći u kafiću ispijajući kavu. Rekao je Dali' "Inteligencija bez ambicija isto je kao ptica bez krila." Djelujmo. To je moj jedini savjet. Nestrpljivost i površnost nikada nisu donijeli rezultate.

Kad-tad moramo shvatiti kako zbog posljedica loših odluka ispaštamo isključivo – mi. Naše tijelo, ne tuđe tijelo.

I zato sam ove godine odlučila biti bolja upravo prema svom tijelu, jer, kako bi rekla moja mama "ono mi treba služiti do kraja života."

Odlučila sam, da i ako izgubim „cipelicu na plesu“, ja sam ta koja će hodati bosa, i zato ću „na ples ići u čizmama.“

Biti manje površna, oštrija prema sebi, bolja prema onima koji zaslužuju moju dobrotu, imati više samopouzdanja od Pepeljuge.

Boriti se za ono što mi pripada, otpustiti ono što postaje dekadentno. Uvijek sam bila ona koja je u lošim situacijama izvukla dobru poantu, ali i lošim ljudima pružala tisuću šansi. Ako ne ide – ne ide. To tako, očito, mora biti.

ODLUČITI se pomiriti s dobrim i lošim. Jer to tako mora biti.

Jednom je moja dobra poznanica odlučila pustiti dečka zbog ljubavnika. Nakon što ju je ljubavnik ostavio, htjela se, naravno, vratiti svom dečku koji je u međuvremenu našao novu. Njezina loša odluka bila je ipak dobra za njega – za mjesec dana njezin bivši se ženi dok se ona, već gotovo tri godine, još uvijek nada njemu i njihovoj vezi. Moglo je biti i obrnuto – posljedice donošenja odluka o kupnji haljine ili cipela nisu iste kao kod odluka u kojima ulogu imaju emocije.

Ja sam pak vrlo odlučna kada me netko povrijedi – dvije minute. Onda pak pokušavam secirati zašto je ta osoba napravila to-i-to, tražiti razloge, zatim krenem i žaliti tu istu osobu i na kraju joj, naravno, oprostim. I lijepo je opraštati.

Isto je i s prekidima. Uvijek netko ODLUČI nekoga ostaviti. Srećom, priznajem kako nisam osoba koja voli patiti i koja se zadržava u svojoj nostalgiji, melankoliji i suzama. Nisam zlopamtilo. Moja odluka jest – voljeti sebe.

Kao što sam već napisala – ako ne ide, ne ide. Ma koliko se nešto činilo tužno, ma koliko nas nečija odluka ostavila s upitnicima iznad glave – da ne kažem, slomljenim srcem, sigurna sam kako je i to, očito, moralo tako biti. Kad-tad shvatimo zašto je tuđa odluka morala utjecati na našu odluku, na nas same, na naše želje, raspoloženje, podočnjake. Što kada mi odlučimo nekoga ostaviti? Vjerojatno je to lakše nego kad nas netko ostavi. Možda i nije. Prihvatiti tuđe odluke koje ne želimo prihvatiti na prvu ili stajati iza svojih odluka nekada može biti podjednako teško.

No i kad donesemo neku odluku potrebno je – hodati, ne trčati, u cipelicama ili čizmama, svejedno. Hodati mogu i bosa, stopala će biti prljavija, ali svaki kamenčić kojeg osjetim bit će samo još jedno iskustvo u mom životu.

Ne očekivati kako će se odluka ispuniti sama od sebe – odmah sad. Strpljenje. Odlučila sam – pokušati biti – strpljivija.

I da, čini mi se kako sam i ove godine odlučila okaniti se mobitela u sitne jutarnje sate i nikako ne slati patetične sms-ove onima koji su ODLUČILI nešto čime se ja, u tom trenutku, možda ipak ne mogu pomiriti. "I didn't text you, vodka did." – to ostaje u 2012. U 2013. – više plesa manje stresa.

I ignoriranje mobitela. U 4 ujutro, da. (Mislim si, da su Pepeljuga i njezin princ imali mobitele vjerojatno bi on njoj poslao sms: "Pijanduro, brijem da sam našao tvoju cipelu. Đi-do po nju." A ona bi vjerojatno odgovorila: "Seljačino zabij si moju cipelu, znaš već gdje,...."

Dakle, dobro da Pepeljuga nije imala mobitel i da je njezin princ bio uporan. Odluka da djevojci vrati cipelu još je jednom dokazala kako:

a) postoje kavaliri,

b) cipela može promijeniti ženin život,

c) nema c. To je to.

U 2013. odlučila sam biti realnija. Zadržati tog Petra Pana u sebi, ali znati da se u ormaru ne nalazi Narnija.

Što god odlučili, stojite iza vaših odluka. Razmislite dvaput, želite moguće. Ja sam se odlučila veseliti, odlučila sam biti sretna i na posljetku – odlučila sam svoju sreću doista podijeliti s nekim tko je odlučio biti dio moje odluke.