Već devet puta napisani tekst označen je i obrisan. Ne može mi nitko reći da je skroz normalno da se krajem listopada čovjek bez jakne, u majici dugih rukava, hodajući, može oznojiti. Dvadeset stupnjeva, bol u leđima, motivacija jednaka nuli. Sjednem za laptop, uključim fejs, prođem kroz news feed, nagledam se Balaševićevih stihova, fotografija pasa iz azila, mudrih izreka osoba koje su daleko od mudrosti. Log out.
Zapravo, drago mi je kad sretnem, šetajući svog psa, susjede s kojima mogu pročaskati o vremenu. Nekako mi je teško vjerovati da u tridesetima mogu biti toliki meteoropat. I onda shvatim da nisam jedina koja bezvoljno drži vodilicu, skriva se iza sunčanih naočala i ima osjećaj da je pas taj koji šeta svojeg vlasnika. Kad malo bolje razmislim, južina ima iste simptome kao PMS. Možda je jedino želja za šećerom u krvi nešto manja. Ali kada sve zbrojim i oduzmem – to je to. PMS ovaj mjesec traje 15 dana. Čak pola mjeseca suzdržavam se da samu sebe ne pošaljem u ono mjesto. Pola mjeseca preskačem preko vlastitih podočnjaka, volim, ne volim, kritiziram, cmoljim. Nikada nisam toliko vapila za hladnoćom.
Vratim film unatrag. Shvatim da se ta ista južina može sakriti iza silne taštine i egoizma kojom nekolicina ljudi pokušava otrovati prostor oko sebe. Nekako sam se u posljednje vrijeme sasvim slučajno našla u ustima ''otpisanih'', ja, koja mogu doista biti svakakva, ali Susie – nikako. Susie je ista ona Susie iz jedne od meni najdražih uzrečica: „Što Susie govori o Sally govori više o Susie nego o Sally.“ I to je za mene jednako amenu.
Shvatim da sam, po tko zna koji put, opet postala Sally, jer jasno, Susie sam prerasla, ona je, štoviše, ostala negdje u godinama kada smo mislili da tračevima upadamo u ekipu i da je sasvim normalno da se slobodno vrijeme osim škicanjem frajera na igralištu može upotpuniti olajavanjem drugih. I onda dođe trenutak kada shvatiš da je Susie tek tašta djevojčica koja nema pametnijeg posla i koja se, jednostavno i očito, s nekim dijelom Sallyne priče ne može pomiriti. Susie želi, Sally ima. Susie ima, ali želi više.
No Susie i nije toliko marila sve dok Harry nije sreo Sally. Onda je Susie shvatila da na klizalištu života Sally polako klizi iz njezinog, a to jedan ego ne može podnijeti. Sally je shvatila da više nema nikakvu kontrolu.
I često se pitam – zašto nam taština i ego ne dozvoljavaju da neke ljude jednostavno odmaknemo od sebe prije nego što se krenemo baviti njihovim životnim odabirima? Htjela sam u tom slučaju iskoristiti riječ – prekrižimo, ali nekako mi ta riječ zvuči grubo i iskreno, moj veliki prag tolerancije doista treba preskočiti da takvu riječ uopće iskoristim. Što ne znači da nisam. Što su pak zavist, egoizam i ljubomora veći kod Susie, to je ona u očima jedne Sally sve niže i niže. Ono što, na kraju, jedna Susie mora naučiti jest – otpustiti.
I sigurna sam da se svatko od nas barem jednom našao u situaciji da za prošlost pokušava zavezati gumenu traku koju cijelo vrijeme vuče u sadašnjost dok god i te gumene niti ne popucaju. Rijetki su oni koji uzmu nož realnosti, približe se toj gumenoj traci i polako krenu rezati. (To su vjerojatno oni koji smatraju da ne trebaju imati grižnju savijesti i da se uopće ne trebaju suosjećati s nekim tko ima dobre naznake emotivnog vampirizma.) Kako god, držati se za traku prošlosti gubljenje je vremena. Nikad ne znamo što prolazi ispred nas dok smo mi okrenuti unatrag.
Vjerujem da je normalno i prirodno da nam trebaju i mjeseci da shvatimo koliko je nečije prisutstvo u našem životu neophodno, no, je li to alibi za naše guranje nosa u tuđi život? I opet tvrdim da uvijek polazim od sebe, zato me i iznenadi reakcija određenih osoba koje posjeduju sindrom naše Susie. Iznenadi me činjenica da netko silno želi vratiti nešto što je davno odbacio, nešto što je omalovažavao, banalizirao. Koliki ego mora imati ta naša Susie kad svoj divni, preslatki nosić gura u svaku poru jedne malene Sally? Zašto tek kad nešto izgubimo shvatimo da nam je potrebno? Točnije – mislimo da nam je potrebno. Da nam je doista potrebno, bilo bi ovdje. Da je Sally doista potrebna jednoj Susie, Harry ne bi nikada bio u priči. Pa ipak, dogodio se.
Dugo sam žalila sve one koji imaju Susie-sindrom, no onda sam prije nekoliko dana vidjela jedan post; takve ljude ne treba žaliti, možemo im treba zahvaliti ljudima kosamo zahvaliti. Pokušavala sam, iskreno, shvatiti zašto bih zahvalila nekome tko gura nos ondje gdje mu nije mjesto. Mislim da sam samoj sebi tada dokazala vlastitu zrelost, samoj sam sebi dala ruku i potapšala samu sebe po ramenu. Normalno je da kad tad jedna Susie pokaže svoje lice, normalno je da netko pokaže svoju slabost, normalno je da netko želi nešto što ne posjeduje, ljudi ne posjeduju ljude. I tu je sva filozofija. To što ja u svojoj glavi ne mogu procesuirati ljudsku pohlepu, taštinu i treniranje ega, to je samo moj problem.
Shvatim da sam popila pet kava i da mi tlak i dalje pleše akrobatski rock'n'roll. Pomislim, dobro je – sad sam se ispucala. Možda sam mogla progutati silnu taštinu tih nekoliko Susie oko sebe, i vjerujem da bi se, s vremenom, sve i zaboravilo. Kad tad Susie mora odustati. Kad-tad ta gumena traka koja se vuče iz prošlosti mora puknuti. Ja svoja leđa ne želim okretati. S razlogom su neke Susie u mojoj prošlosti, neke se još koprcaju u sadašnjosti, ali ni njima ne treba suditi. Vjerujem da ljudi funkcioniraju onako kako znaju. Da znaju i žele biti bolji, vjerojatno bi i bili.
I uvijek će biti jedna Susie koja će nas pokušati vratiti na početak gumene trake, i opet će biti jedna Sally koja će nam otvoriti oči i podsjetiti nas na vlastite prioritete. Jer na posljetku, ABBA je davno otjevala hit „The winner takes it all.“
Pobjednik u tom slučaju nije netko tko (ne) priznaje svoju slabost, već onaj tko živi u sadašnjem trenutku i uspjeva traku obložiti satenom.
