Netko mi je jednom davno citirao rečenicu neke jako pametne osobe rekavši: "Pronađi posao koji ćeš voljeti i nećeš morati raditi ni jednog dana u životu.“ Tada sam u to vjerovala, ali danas znam – to je laž.
Točna rečenica bila bi: "Pronađi posao koji ćeš voljeti i radit ćeš dvadeset i četiri sata dnevno, razmišljat ćeš o njemu stalno, a svi dani u tjednu bit će ti premalo da bi realizirala sve što želiš. I pri tomu ćeš uživati u svakom trenutku.“
Još kao mala, sanjala sam o tome da budem novinarka. Radila sam u školskom listu, budno pratila sve filmove o istraživačkim novinarima i naslađivala se golemim količinama ''Sex i grad'' serije, sanjajući kako ću jednom postati kombinacija Carrie i opakih tipova koji su raskrinkavali korumpirane političare s dozom Erin Brokovich koja je razbucala veliku korporaciju. Spašavati svijet u visokim petama – to je bio moj san...
Kako stvarnost obično ispadne malo drugačija, tako sam ja shvatila da u našoj zemlji istraživačko novinarstvo postoji samo u tragovima, a Carrie može živjeti samo u New Yorku, odabrala sam liniju manjeg otpora i bacila se u PR-ovske vode. Negdje na putu, izgubila sam sebe jer u meni je još uvijek živjela Ivka koja spašava svijet u štiklama, a činilo se kako ovo što radim ne spašava nikoga.
Tada sam se upoznala s S faktorom, koji me izvukao iz moje poludepresije. Plešući oko šipke i upoznajući sebe na poseban način, shvatila sam da sam dovoljno snažna, hrabra i samopouzdana da napravim velike korake u životu. I tako je diplomirana novinarka postala instruktorica plesa.
"Ali zašto si studirala?“, "Pa kako ćeš od toga živjeti?“ , "Pa to je preglup posao za tebe!!“, "Zar ti to ne može ostati hobi?“ ; obasipali su me pitanjima svi meni bliski ljudi, gledajući me u čudu. I ja sam se bojala, odgovarala sam njima da nemaju pojma, ali u meni je titrala sumnja. No bez obzira na to znala sam da sam za to stvorena.
S velikim srcem i dječjom naivnošću radila sam i radila, učila, živjela i disala svoj instruktorski posao. I sav taj trud, učenje, napredovanje i pomicanje mojih vlastitih granica pokazalo se ključnim u trenutku kada je trebalo krenuti u samostalne vode. I opet – čuđenje moje okoline. U jeku krize, kad mali poduzetnici spajaju kraj s krajem, kad se firmice i obrti zatvaraju – ona mala naivna Ivka u meni znala je: sad je moj trenutak.
I neću reći da nije bilo teško. Još uvijek jest. Biti sve: i promotor, i računovođa, i trener, i savjetnik, i mentor i menadžer. Uh, koliko izazova. Ali s ponosom mogu reći da sam, uz svoju partnericu u Samoboru, Dolores, uz podršku svog dragog koji je vjerovao u mene i kad nitko drugi nije, uz svoje prijatelje i sve moje vježbačice koje su mi pružale podršku danas živim svoj san.
I jedino što mi nedostaje jest vrijeme da ostvarim sve ideje koje neprekidno kuhaju u mojoj glavi. U glavi mlade žene koja na štiklama možda ne mijenja cijeli svijet, ali pomaže stotinama žena da promjene sebe.
*****
U Ivkin angles dance raj možete zaviriti na internetskoj stranici i na Facebook fan stranici.
adriana
13.01.2012
