I zato su svi single

Moram vam priznati kako se nekako nisam htjela odvojiti od svojih likova. Zato sam odlučila nastaviti pisati. Iskreno, nekoliko sam puta i počinjala pisati knjigu, ali bih nakon nekoliko stranica odustala. Možda nisam bila dovoljno zrela, možda sam bila dovoljno nekoncentrirana, možda sam imala druge prioritete (npr. slušanje Doorsa, ispijanje bambusa i pjevanje u bendu.)

 

Ipak, petak navečer stavlja sve hobbyje u drugi plan. Koliko sam god tokom tjedna nesocijalna, petkom imam potrebu vidjeti poznata lica, napričati se, nasmijati se, zaboraviti na ono što bih htjela zaboraviti u stvarnosti koja nas tu i tamo dobro ošamari. Prijatelji su uvijek dobar lijek. I onda se, jasno, dogovorimo u centru grada, sjednemo tako da vidimo sve one koji prođu a koji nam mogu biti zanimljivi, pijemo vino, smijemo se, nazdravljamo ničemu jer, u našem slučaju – mogli bi nazdraviti samo našoj kreativnosti.

 

Volim se družiti s kreativnim ljudima. Nekako se velika društva uvijek moraju filtrirati – zanimljivo je kako se s godinama ljudi u našim životima povlače ili pak dolaze oni s kojima imamo puno više zajedničkog. Moja prijateljica E. ne vjeruje u prijateljstva koja se sklapaju u tridesetima. Ne zato jer je ona asocijalna, štoviše, najsocijalnije je biće koje postoji na ovoj našoj kugli, već zato što misli kako su naši prijatelji isključivo oni koji nas doista poznaju godinama. Ima nešto u tome. Pa opet, netko tko nas poznaje godinama preko noći nas može razočarati, pokopati ono što se gradilo danima, mjesecima, desetljećima. 

 

S druge strane, poznanstva mogu s godinama prerasti u istinska prijateljstva. Mislim da si ne treba puno razbijati glavu oko toga – jasno je, tko želi ući u naš život, a da nas pritom usrećuje, naša bi vrata trebala biti otvorena. Tko želi izaći, slobodno ta ista vrata može otvoriti i zatvoriti za sobom. Čudesno je kako će neki ljudi ulaziti kroz prozor a neki izlaziti i ulaziti kako i kada god oni žele. Zato jer mi to dopuštamo.

 

I tako smo, tu istu večer, moja prijateljica B. i ja otišle u jedan klub u centru u kojem je bila velika vjerovatnost da ćemo vidjeti barem jedno ljepuškasto lice. Ništa od toga. Jasno, najdosadnije biće koje je valjda tu večer bilo u klubu moralo je priči – meni. Zbilja cijenim hrabrost kod muškaraca, ali uletiti s komplimentom bez apsolutno imalo stila možda me, ok, i čini površnom ali zasigurno postoji granica između "pristojnog upucavanja" i "uleta" (čit. Uletit ću pa kud puklo da puklo.)

 

Muškarcima nije lako – mi smo komplicirane do bola. Opet s druge strane, pristojnost, šarm i elokventnost nećemo nikada odbiti – mislim da će većina žena takvom "uletu" ili u ovom slučaju "pristojnom upucavanju" dati barem pet minuta svoje pažnje. Možda i više. Prvi dojam jest bitan, ali pitanje je koliko se uopće trudimo da on ostane – dobar.

 

Zaboravimo priče "Prišao mi je i pitao me je li ja često ovdje izlazim", idiotske izjave poput "Je li tvoj tata lopov zato jer je ukrao zvijezde i stavio ih u tvoje oči", kao što želim zaboraviti posljednje "udvaranje" koje je započelo riječima "e stvarno si dobra pi**a." To je nekultura, vrijeđanje ženskog roda, debilizam – blago rečeno. Uostalom, nisam toliko konzervativna da recimo, ne bih sama prišla frajeru ako mi se čini dovoljno interesantan. Ne znam kada sam posljednji put to napravila i jasno, u eri socijalnih mreža to je puno jednostavnije – lajk za lajkom, porukica u inbox, dopisivanje, dejt. Nekada ostane na tom dejtu a nekada to preraste u nešto više.

 

Jasno, osoba s kojom se dopisujemo odmah zna tko su nam zajednički "prijatelji", kako izgledamo sa ili bez šminke, kako se odjevamo, što slušamo. Ne zna naš glas i naš miris. Teže je očito nekome tko nas ima pred sobom smisliti nešto suvislo. Nedavno je moja M. pikirala na šanku dečka koji joj je doista zapeo za oko. On je gledao nju no prišao joj je njegov prijatelj. Jasno, rekla sam joj kako je odmah trebala reći tko je fokus njezinog zanimanja. Ja bih to bila tako napravila. Ona je puno sramežljivija. Svi smo i ovdje – individue.

****

Ljeti sam znala odlaziti u Barcelonu. Uvijek kažem kako je to jedini u grad u kojem bi, osim naravno u Zagrebu, mogla živjeti. Fleksibilna sam i svjesna kako se u životu nikada ne zna gdje ćemo završiti. I s kim ćemo završiti. No, vratimo se na Barcelonu. Igrom slučaja, taj je tjedan u tom prekrasnom šarenom gradu bio "gay week." Sreli smo nekoliko poznatih lica, kupali se na plaži gdje nam je jezik bio do poda – jasno, "džabe nam", svi su muškarci oko nas voljeli muškarce. Vjerovatno je na toj plaži bilo deset žena, ostalo, bili su nabildani, uredni, modno osviješteni dečki koji su prijateljski prilazili jedni drugima. Mojem je prijatelju prišlo nekoliko jednako zgodnih muškaraca koji su se htjeli ili fotografirati s njim ili mu platiti piće, a budimo realni, cuba libre na toj plaži nije baš jeftin gledajući naše standarde.

 

Vjerojatno sam tada shvatila što uopće znači "gay friendly" (iako pravi izraz znači podržavanje homoseksualaca) – oni su svi bili toliko nasmijani i pristupačni da se većina "straight" muškaraca može zbog svog ega i vlastitih principa pokriti ušima preko glave.

Zašto je, pitale smo se tada, muškarcima koji vole žene toliko teško prići osim ako nisu popili dobru dozu tekućine s hmeljom? Jesu li doista svi toliko nesigurni u sebe? Nekada su muškarci pozivali dame na ples. Jasno, danas je sve manje – dama. U klubu plešu djevojke s djevojkama, dečki sa svojim prijateljima i jasno, pivom u ruci. Čast iznimkama.

 

 

Rekla bi moja M., nakon što sam joj neki dan izjavila kako sam očekivala da dotična osoba bane na moja vrata s buketom, „Hera, prestani živjeti u romantičnim holivudskim filmovima.“ Stvarnost me i u tom slučaju brzo ošamarila. Vjerujem kako još uvijek ima iznimaka samo me, k vragu, nekada zanima gdje te iznimke žive. U Narniji? Zemlji čudesa? Valjda očito postoji razlog zašto je toliko mladih, lijepih, pametnih i ambicioznih žena – single. A sada će, svaki muškarac sa istim karakteristikama zasigurno pomisliti isto, samo naravno, u muškom rodu.