Ponekad bih voljela da se stvari iz prošlosti mogu copy-pasteati.
Da se lijepi trenutak može staviti u sadašnjost, da se sunce može staviti u tmuran dan, da se poljubac može ponoviti. Ne da se nešto ispravi, jer svaka se pogreška morala očito dogoditi. Da su neki ljudi i danas ovdje s nama, da su neki ljudi dulje u našim životima, da su problemi u budućnosti i da ih dočekamo spremni. To bih doista nekada voljela.
Ne da se okrenemo kada vidimo nekoga tko će nam kasnije slomiti srce jer i to slomljeno srce netko nam je, nakon toga, izliječio. Ne da ne odemo na putovanje koje će nam kasnije samo napraviti minus na tekućem računu, ne da ne odemo kod frizera jer znamo da će nam od kose napraviti ikebanu. Promijenit ćemo partnera za putovanje, promijenit ćemo frizera. I zapravo, često sam u posljednje vrijeme razmišljala o promjenama. Sve je to zapravo krenulo od jednog sna. Toliko je bio bolan i ružan da sam slijedećeg jutra uguglala sanjaricu i pročitala objašnjenje; moj san je, naime, značio dolazak promjena.
Često smo i svjesni da u knjizi života moramo nešto izbrisati, nešto podebljati, dio stranice otkinuti da bismo slijedeći list "pročitali" sretni. Ali što kada želimo stalno čitati istu stranicu nadajući se da će se slova u međuvremenu okrenuti kao da smo, u najmanju ruku, disleksični?!
Što kada se bojimo okrenuti novu stranicu misleći da će na njoj slova biti napisana na nekom drugom jeziku, na jeziku kojeg ne razumijemo?
Čekajući, dočekat ćemo samo onu stranicu na kojoj piše popis literature, zahvala i ime izdavača.
Čak i ako okrenemo stranicu na kojoj su slova nerazumljiva, je li nam doista teško uzeti riječnik i jednostavno biti – strpljivi? Zašto s jedne strane stalno nešto očekujemo od sebe, a s druge se možda kažnjavamo rutinom koja nas čini nestretnima?
Ako nas čini sretnima, onda je to drugi „par cipela.“ Onda vam ja, osobno, dajem ruku. Ovu lijevu, desna ima opet modni dodatak nazvan – longeta. Moje košćice vole kraj svibnja i početak lipnja. Tada su očito najkrhkije.
A promjene, one često zahtjevaju hrabrost. Često smo hrabri kada znamo da nam posljedice neće ostaviti dubok trag, hrabri smo kada znamo da se na nekoga možemo osloniti, hrabri smo jer znamo da nemamo što izgubiti.
Nekome sam hrabra jer imam nekoliko tetovaža, a tetoviranje je, očito, hrabar potez. Nekome sam hrabra jer sam dugu kosu prije nekoliko godina obrijala a mnogi mjesecima razmišljaju bi li ošišali tri centimetra. To se ne zove hrabrost. Hrabrost je kada učinimo nešto bez obzira na to kakve će biti posljedice. Hrabrost je kada nešto učinimo za nekoga bez obzira hoćemo li nakon toga disati, hodati, živjeti, postojati, misliti, biti. Hrabrost je vrlina i često ju mijenjaju s ludošću. Biti lud i hrabar nije isto. A to shvatimo tek kada učinimo nešto dovoljno ludo ili dovoljno hrabro.
Isto je s promjenama. Mislim da sam vam već spomenula prijatelja kojeg sam srela na ulici i nakon što se žalio na rutinu, rekla sam mu da jednostavno promijeni nešto jer, na posljetku, čovjek nije drvo. Istu sam rečenicu ponovila nedavno, svom drugom prijatelju. I često ono što trebamo promijeniti puno je ozbiljnije i bitnije od pukog šaranja po koži ili šišanja kose – jer ipak, kosa naraste, tetovaže se mogu prekriti.
Možda posjedujemo strah zato što znamo da vrijeme nećemo moći vratiti unatrag, da ne postoje tipke copy-paste života i da MI ispaštamo zbog SVOJIH odluka. A to zahtjeva određenu dozu hrabrosti. Opet na kraju, život je toliko nepredvidljiv, a mi smo često toliko puni straha da jedino što želimo je sigurnost koja nas, ponekad, budi sa žgaravicom, bolovima u prsima, kompleksima ili tugom.
Nekada ne želimo bolje, nekada se pomirimo s onim što imamo, nekada želimo živjeti onako kako znamo, potisnuti želje, prihvatiti da je stranica napisana razumljivim jezikom, možda se jednog jutra samo probudimo i shvatimo što je to što zapravo želimo?!
Shvatimo što je možda još bolje – ono što ne želimo.
I vjerojatno nam za to trebaju godine i godine iskustva, slomljena srca, tuga, osmijeh i sreća, trebaju nam lijepi i ružni trenuci, trebaju nam razočaranja, greške, ludost i hrabrost. Trebamo imati strpljenja, iako sam ja, priznajem, nestrpljiva do boli.
Opet, sami znamo ili bismo barem trebali znati što je dobro za nas i nekako slušati svoje srce i svoj um koji međusobno često razgovaraju na dva različita jezika. Ako uopće i razgovaraju. Nekada znamo da netko nije dobar za nas, ali u dnu duše mi se ipak nadamo, nekada znamo da je netko idealan za nas, ali nas taj netko ne želi u svom životu kao partnera pa eto, naša želja pada u vodu, srce kupuje maramice, um govori: „I opet sam ti rekao.“ I tako nekoliko puta. Znamo i da nas netko potpuno ne usrećuje ali mi – nemamo hrabrosti, nemamo snage i ne želimo biti sami.
Nekada znamo da se most može ponovno sagraditi, nekada znamo da moramo promijeniti cestu i smjer. Ali to znamo mi, i nitko drugi. I bez obzira koliko nas dragi ljudi savjetovali, koliko nam puta davali rame za plakanje i držali nas na telefonu objašnjavajući da je vrijeme da nešto promijenimo, mi smo dizajneri svoje knjige života, knjige koja će skupljati prašinu s drugim knjigama, otvarati se i zatvarati vjetrom, biti drugima poučno štivo.
Svi imamo mogućnosti. Pitanje je – imamo li sve ostalo?!
.jpg)
.JPG)
.jpg)
