Gdje god da se okrenem s billboard plakata me (na pomalo čudan način) gledaju neki srednjovječni stričeki, svi u sličnim, tamnim ili svjetlo sivim odjelima ozbiljna pogleda s nekom utopističkom parolom napisanom dolje desno.
Neki su se slikali i u paru, al to nije ništa čudno jer znamo da muškarci uvijek napadaju čoporativno (jedan priča, a drugi iza čuva stražu, tako im je valjda lakše biti hrabar pa čak i na bilboardu), a tu je i jedna kratkokosa sijeda dama za koju već cijela nacija zna da joj jača strana definitivno nije Engleski, ali ajd’ ima fora kolekciju broševa i fura svoj stil, a i treba toliko starih trbušastih balkanaca povećih ega i dugih jezika držati pod kontrolom i čuvati im glave od povratnih bumeranga, na što joj vjerojatno ode preko pola radnog vremena...ma svaka njoj čast barem za to ako ništa drugo, žena je zmaj.
Dok ih gledam i okrećem očima na njihove tragično-dosadne modne kombinacije, mislim si da su ne znam koliko lijepi, našminkani, posloženi, stilizirani, visoki i mladoliki ne bi mi baš ulili povjerenje.
Svi oni imaju programe, i nižu obećanja, neki su se i konzultirali s generacijom Y da dođu do nas mlađih birača, pa su nas počeli bombardirati na Fejsu i Twitteru, kampanje su im očito skupe jer treba to sve i platiti, al ono što obećaju su puste parole, često su i licemjerni jer pričaju o moralu i zakonima o kojih kada se sami ogriješe, okreću ploču i ne prihvaćaju vlastitu moralnu odgovornost.
Drugi pak ciljaju na starije ljude koji su odrasli u ono vrijeme pa ništa što im se kaže ni ne dovode u pitanje, sve uzimaju onako kako im se servira, dovoljna im je pokoja mandarina jer im djeca baš i ne svraćaju toliko često, a penzije su male, malo pažnje, stisak ruke, fotografija za staviti na tabletić na televizor odmah pored križa, obećanje za bolje sutra il’ pak zastrašivanje ponavljanjem bolne prošlosti, pa će oni na kraju birati srcem i izabrati manje zlo ni ne čitajući “program” ili slušajući debate u kojima se koriste velike riječi.
Što sada napraviti? Otići na godišnji? Ugasiti televizore ili opet ne izaći na izbore?
Bez obzira na to za koga se kasnije odlučili, ajmo biti prvo iskreni sami prema sebi. Prirodno ćemo biti naklonjeni onome tko pogodi sferu našeg interesa iliti “kako do love, pa do auta i stana”, više posla “u struci” – jer smo svi tako pripremljeni i znamo raditi struku poslije fakulteta, instant riješenja.
Pa će tako, od dana kada je nova stranka za koju smo glasovali izabrana, sjat’ sunce i ptičice će pjevati.
E neće.
Oglasni plakati realne opcije koju nitko normalan ne bi izabrao, a koja ne bi imala ni kune za platiti plakat glasili bi nekako ovako (crno na bijelom, bez fotke u odjelu jer odjelo je skupo):
“Najgore tek dolazi.”
“Biti će nam gore prije no što bude bolje.”
“EU nije obećana zemlja. Cijene idu gore, morat ćete više i duže raditi vikendima i blagdanima.”
“Rezat ćemo poslove. Prodavat ćemo državnu imovinu da vratimo napravljeni dug.”
“Riječ veza neće biti više u istoj rečenici s poslom, liječenjem ili školovanjem.”
“Nećete moći studirati vječno.”
“Koliko zaradite toliko ćete imati.”
“Morati ćete pokazati rezultate kako biste zadržali poziciju koju imate.”
Onda kada utrošite dovoljno vremena da ogulite ružičaste mašne sa svakog od famoznih ''programa'' i pitate ''Kako?“ i ''Zašto?“ i ''Za koga?“ dovoljno puta, moći ćete donijeti za vas same najbolji izbor i ispravno označiti listić. A označiti ga morate, jer ako ne iskoristite pravo glasa na izborima, nemojte to činiti ni nakon izbora.
“Loši političari su stavljeni na vlast od strane dobrih ljudi koji nisu glasovali.”
William E.Simon
.JPG)
.jpg)
.jpg)
