‘’Poso, kuća, poso, kuća'' u mojem slučaju mnogo je homogeniziranije: ''poso = kuća'' pa tako u krug od jutra do mraka od ponedjeljka do nedjelje, tu negdje dva puta dnevno, obično rano ujutro prije posla uz kavu i kasno navečer uz čaj ubacim i tipkanje ove kolumne ili svog modnog bloga s Papijevom glavom u krilu, pod svijetlom svijećica od vanilije slušajući melodije “Sexy time liste” s Youtube kanala mojeg bloga.
Buran je bio ovaj tjedan drage moje, nije to što spavam maksimalno 4-6 sati dnevno, život i rad u New Yorku totalno je robotizirao moje tijelo tako da moje ruke same ujutro u sedam nanose šminku i maskaru (doduše ne uvijek na oba oka i najpreciznije) oblače me, u 'ajmo reć, skladne modne kombinacije, prikladne za ured, a da sam to opet nekako ja stilom, preživim ja i samo na kavi i bademima tijekom izuzetno sastancima zatrpanog dana, ali situacije kao ova koja se dogodila jedne večeri totalno me izbace iz ravnoteže i nisam više tako jaka.
Sjedim ja tako te večeri na jednom književnom skupu koji je, osim edukativnog i promotivnog, imao i humanitarni karakter gdje su se skupljala sredstva za pomoć djeci bez roditelja. Nekolicina dječaka i djevojčica iz doma za napuštenu djecu također je bila prisutna.
Skup je trajao par sati i odvijao se u jednom klubu, atmosfera je bila vrlo ugodna, topla i zaista intimna. Kada sam izašla na hodnik da obavim telefonski poziv prišao mi je dječak od otprilike 14 godina i sramežljivo me pitao imam li dečka (budući da su se druga dva klinca iza njega u kutu smijuljila predvidjela sam da se radi o nekoj unaprijed isplaniranoj akciji), nasmijala sam se i rekla da imam ali da ne živi u Hrvatskoj trenutačno. Pitao me “Kako to?“ pogledavajući dječake u kutu. Objasnila sam mu da moj dečko radi van Hrvatske i da će neko vrijeme biti tako, ali da sam ga baš nedavno posjetila. Pitao me da li smo plakali kad sam odlazila kući, iskreno sam odgovorila: “Pa… malo, ali naviknut ćemo se, neće tako biti zauvijek”.
Zatim me pitao s kime živim, rekla sam sama, a on će: “A di ti žive mama i tata?” odgovorih: “Mama, tata i sestra žive deset minuta autom od mene.” Na to se dječak okrenuo, oboje smo pogledali u kut gdje su do malo prije stajala druga dva dječaka, više ih nije bilo. Zatim je pogledao u zid, uzdahnuo i rekao: “Blago tebi, ti imaš sve ” i s pogledom u zid grebao je noktima po drvenom rubu. Progutala sam knedlu, rekla sam da je hladno i da mu je bolje da uđe unutra da se ne prehladi, poslušao me.
Kroz par minuta opet je razigrano i neposlušno trčkarao s ekipom okolo naokolo po klubu, a ja sam zamišljeno ostala stajati na stepenicama u hodniku.
Samo jednom rečenicom 14-ogodišnji dječak doveo me u red, razbistrio mi glavu od letećih misli i vječne “to do” liste, poželjela sam nazvati mamu, vidjeti kako je tata, cimnuti dečka na Skype i reći mu koliko mi je važan. Osjećala sam se nezahvalno, svakodnevni poslovni zadatci i brige uhvatili su me u vrtlog, i vrte me i vrte, ovo me dijete prizemljilo jednom tihom rečenicom i posložilo mi natrag pobrčkane prioritete, podsjetio me na ono što je uistinu važno...pa ja imam sve!
{Fotografije: Natalia Vodianova i njezina obitelj; tema: ‘Field of Dream‘; Fotograf: Mario Testino za Vogue US, studeni, 2008}
.JPG)
.jpg)
.jpg)
