Ljubav koja ruši najveće zidove

Njezina su se osjetila polako počela buditi...

Miris jutra, sigurnost Njegove ruke na leđima, svjetlost što je polako, ali sigurno otvarala vrata novom hladnom snježnom danu...i kao što je bijes mećave stišan pojavom prvih sunčevih zraka, tako je i Ona, nakon toliko vremena oluje, osjetila mir. Čist, neukaljan, poput snijega na poljima koja su se pružala u daljinu. Osjećala je duboko u sebi da Njemu može pokloniti ono čemu nitko odavno nije dobio pristup: svoje povjerenje.

Koliko puta srce može biti slomljeno? Jača li i njega ono što ga ne ubije?

Prešla je pogledom preko njegovog lica. I nakon svih udaraca života, izgledao je kao dijete koje ne poznaje zlo. Ta Njegova čudesna mirnoća, strpljenje i vjera u Nju vraćali su je svaki put kad je pokušala pobjeći na krilima straha, sumnji i loših iskustava. Kad se predavala besmislu i rezignirano odmahnula rukom na spomen Ljubavi, Života u dvoje i Sreće, Njegovo bi strpljenje uvijek iznova porazilo demone njezine nesigurnosti.

Smatrala se nesposobnom voljeti i biti voljena, nisu li to dokazale rane koje su je pratile poput vjernog psa? No, kao što se polako i sigurno utvrđivao, tako je s Njim polako padao kamen po kamen dugo građenog obrambenog zida. Kamen Straha, Kamen Sumnje, Kamen Nesigurnosti...svi su nestajali poput noći pod jačinom svjetlosti.

Osjetila je, to je ona Ljubav kakvu smo rijetko spremni dati - Ljubav puna strpljenja. Strpljenja da budemo tu i držimo voljene za ruku pobjeđujući strah vjerom. Spremnost da se predamo otvorena srca ne očekujući ništa zauzvrat. Ljubav u svojoj punini koja ruši i najveće zidove. Ljubav kakvu je nemoguće opisati, a u njoj otkrivamo puninu Života.