Cinque Terre

Na zapadnoj obali Italije, okvirno između većih gradova Pise i Genove, nalazi se pravi turistički dragulj, nacionalni park Cinque Terre, uvršten u UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine. Mnogo manje poznat od same Toskane koja je u neposrednoj blizini, ili jezera na sjeveru, počevši od svima nam dobro znanog jezera La Garda, sa zabavnim parkom Gardalandom gdje već tradicionalno hodočasti hrvatska mladež, ovaj dio Italije nekako je ostao izopćen iz - za nas tipičnih putovanja u susjednu nam čizmu. I moje je putovanje sasvim slučajno završilo u ovom slikovitom predjelu. Doslovno završilo, jer jednom kada smo, negdje na sredini putovanja, automobilom od La Spezie lagano krenuli zavojitom cestom uz obalu prema prvome gradiću, Riomaggioreu, znali smo da ćemo tu provesti svaki preostali dan odmora.

Tumarajući Firencom, dan ranije, na jednoj od karata zamijetili smo malenu reklamu za pet gradića na samoj obali, sa šareno obojanim fasadama kuća koje kao da izrastaju iz stijena te smo ostali zatečeni njihovom bajkovitom ljepotom. Nije nam preostalo ništa drugo osim da se već idućeg dana zaputimo u njihovu smjeru. Za bolje predočavanje cjelokupnog doživljaja, dodat ću da je vrijeme putovanja bio rani svibanj, Zagreb su još prale česte kiše, proljeće je bilo malo prehladno za moj ukus, dok se ljeto činilo miljama daleko u trenutku kada je jedino što mi je trebalo bio odmor i odmak od svakodnevice. Zbog čega je to bitno? Baš tu se, po mom mišljenju, krije najveća čar putovanja. Nema boljeg osjećaja od odlaska iz Zagreba usred tipičnog radnog dijela godine, od izležavanja na plaži u srijedu u ponoć, bez brige da ujutro imate važan sastanak ili seminar na fakultetu. Bez hordi turista od kojih jedva prolazite ulicama puno se bolje doživljavaju mjesta koja posjećujete, temperature su na mediteranu u to doba godine već ugodno visoke, a cijene smještaja van sezone znatno su niže. Sve to još je pozitivnije djelovalo na moj cjelokupni utisak ovih gradića.

Dolaskom u Riomaggiore uvidjeli smo da pronalazak smještaja neće biti problem. Već nas je prvi djedica kojeg smo susreli na ulici i upitali za sobe znao uputiti točno pravoj osobi. Štoviše, nona Clara već je kroz nekoliko minuta užurbano hodala u našem smjeru, srdačno nas pozdravljajući i objašnjavajući kako ćemo iz njezinog apartmana imati izravan pogled na more, zasebne kupaonice, a i iznajmit će nam ga po povoljnoj cijeni. Brzim rješenjem jedinog problema koji nas je mučio, mogli smo se prepustiti šetnji uskim strmim uličicama grada, ukusnoj večeri i još ukusnijem domaćem vinu u jednom od restorana. Ponuda noćnog života ovdje se svodi na restorane i pokoji bar, koji ne rade baš dugo iza ponoći, no takvo što nikako ne predstavlja problem. Osjećali smo se sigurno šećući, iako su ulice bile gotovo potpuno prazne, ostavljajući samo nama cijeli grad za istraživanje. Slično smo proveli i ostatak odmora, putujući od grada do grada, upoznavajći brojne lokalce samo sjedeći na terasi uz kavu ili čašu finog ligurskog vina ili šećući ulicama. Ljudi su susretljivi, prilaze vam, pričaju (ipak samo na talijanskom) i voljni su pomoći oko bilo kakvog upita ili problema.

U takvom okruženju lako se prepustiti polaganom, smirenom životu u malenoj zajednici. Vrlo smo se brzo naviknuli i na popodnevni odmor i na dućane od kojih neki ne rade srijedom, neki četvrtkom, već kako se vlasnici dogovore, a ponajviše na sunce, more i prekrasnu zapadnu talijansku obalu. Iako slični, svaki gradić ostavlja svoj specifičan utisak. Još i sada točno svako sjećanje na neku ulicu ili pogled koji se pružao sa određenog mjesta, mogu povezati s gradom u kojem sam ga doživjela, znam lica koja sam sretala u pojedinom od njih, a hranu koju smo tamo kušali još i danas s nostalgijom spominjemo prisjećajući se dana zajedničkih putovanja. Nakon takvog uranjanja u idiličan život bilo je teško pakirati kofere, a ne razmišljati o tome kako to nikako nije posljednji put što to tamo činimo.

Putovanje automobilom do Zagreba traje oko 8 sati i pretežno se odvija autocestama te put nije problem "odvaliti" ako se izmjenjuju dva ili više vozača. Putem možete stati u Modeni, Bologni, Padovi, Veneciji ili Trstu, no za pronalazak noćenja u ovim većim gradovima trebat će vam ipak malo više informacija i pripreme. Naša je potraga za, kako se na kraju ispostavilo, nepostojećim hostelima koje nam je u Modeni preporučao sustav navigacije, na kraju završila prijavljivanjem u prvi hotel na kojeg samo nabasali nakon nekoliko sati uzaludnog traganja za kojom praznom sobom u jeftinijoj varijanti.

Dakle, za one slabijih živaca savjetujem raniju rezervaciju soba preko interneta i sastavljanje barem okvirnog plana puta, no ipak toplo preporučujem malo avanture, usred radnog mjeseca, onako, sebi za dušu. :)