Ako plešete trbušni ples već neko vrijeme, onda znate da je umjetnost, a ne sama golotinja kako svi ostali misle.
Mene je privukao trbušni ples nakon nekoliko neuspjelih pokušaja plesa – od latinoameričkih preko akrobatskog rock 'n' rolla do folklora. Doduše, u taj ples se nisam zaljubila na prvi pogled, ali već nakon par puta gledanja pokreta Shakire i moje buduće učiteljice Ane, bila sam zaintrigirana i htjela sam ga pod hitno naučiti!
Dakle, moj san je bio da uspijem napraviti jedan specifičan pokret kukova (koji se u "plesnom" terminu zove "maya") – i s tim entuzijazmom sam krenula u izgradnju mog plesnog identiteta.
Malo sam istraživala po internetu o tom plesu i o tome gdje se održavaju poduke. Na prvom satu sam bila jako zaprepaštena i zbunjena te nisam imala vjere u sebe.
Mislila sam da ja to nikad neću moći. Patetika. A gle, evo me četiri godine poslije i to radim k'o od šale.
No, da se vratim na taj prvi sat, nakon kojeg se doslovno nisam mogla micati par dana. Trening za treningom sve mi je bilo teže, ali malo po malo počela sam raditi stvari i osjećati mišiće koje do tada nikad nisam osjetila.
Nakon nekog vremena sam se premjestila kod moje sadašnje učiteljice – Ane.
Ana radi malo drugačiji stil od prethodne učiteljice, jer spaja svakojake stilove – turski, romski, klasični, flamenco arabe pa čak i suvremeni ples. To mi se u početku nije sviđalo, ali kada sam počela plesati, bilo mi je normalno to što bi prije smatrala jako neobičajenim.
I tako malo po malo, nisam ni primjetila da mi se tijelo formira, u prvom planu, naravno, trbušni mišići, a onda i ruke, noge, stražnjica i leđa.
Meni je trbušni ples jako pomogao u životu i stvarno ne znam što bi danas bez njega jer ne mogu ni dan zamisliti, a da ne otplešem bar malo koraka.
Ako se mogu tako izraziti to je moja droga i ne mogu se više odviknuti od nje.
Mislim da će se samnom složiti svi malo iskusniji trbušni plesači jer to što doživljavate dok plešete je nešto čarobno.
Kroz ples sam se u životu jako oslobodila. Imam puno više samopouzdanja, nemam toliku tremu pred bilo kakav nastup kakvu bih imala prije par godina, sretnija sam, smirenija sam, ispunjenija sam i dok plešem oslobađam se i iznosim svoje emocije.
To je osjećaj koji se jednostavno treba doživjeti. Jednostavno, trbušni ples ima toliko dobrih strana!
I za kraj imam samo jedno pitanje, jeste li za malo trbušnog plesa?
.jpg)
