Može fotka na wc školjci?

Zbog fantastičnih cijena profesionalnih fotića, odjednom je postalo glupo kupiti običan fotoaparat na kojem ne možeš čak niti promijeniti objektiv. To je dovelo do tog da svaka druga osoba koju vidimo na ulici ima fotić s ogromnom objektivčinom i izgleda kao pravi paparazzo.

Zahvaljujući Fejsu i ostalim društvenim stranicama, informacije kolaju sve brže pa tako i lakše vidimo tko što u kojem trenu radi ili što fotka. A rezultati su pomalo uznemirujući. Osim što znamo točno kad je Mirko Mirković otišao na wc, znamo i da je pofotkao par užasno loših fotografija gdje ljudima vire lampe iz glave, odsječene su im noge, a boja očiju im je u photoshopu toliko izmjenjena da pomislite da su dotični modeli marsovci, ali našla se horda curica koja je zgodnom Mirku Mirkoviću lajkala apsolutno sve uslikano. I onda na trenutak zastanete i zapitate se jeste li vi čudni što su vam takve stvari nejasne ili je svijet otišao u pomalo krivom smjeru?

Danas svatko može biti netko.

Onaj tko objavi tri posta na svom blogu o glupim zetovcima i povećanju cijena karata te siromaštvu u Bangladešu smatrat će se novinarom ili popularnim blogerom, kao i običan građanin koji je u tabloid poslao vijest da su se osamdesetogodišnja Regica i šezdesetsedmogodišnja Bara potukle oko devedesetogodišnjeg Štefa.

Starleta, koja će objašnjavati sponzorušama kako biti sponzoruša u vrlo gledanoj i vrlo besmislenoj emisiji nazivat će se voditeljicom i dobivati voditeljsku plaću.

A Mirko koji pak uslika mrtvu muhu sa svojim ja-telefonom, nabaci nekakav filter i brzinom munje objavi to na svom profilu bit će profesionalni fotograf. Vau, koji je to umjetnik, vrištat će curice. Iste one koje će sa svojim fotićem od nekoliko tisuća kuna ići snimati film sa svojim najdražim glumcem u kino i nakon tog slikati svoje frendice u wc-u i obližnjem parkiću.

Netko će se pitati zašto bi to ikog smetalo. Zbilja, zašto se svatko ne bi mogao baviti nečim za što je (vrlo upitno) talentiran? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan. Zato što neki ljudi žive od toga. Zato što su se neki ljudi školovali za to. Zato što neki ljudi zbilja jesu talentirani i bez photoshopa ili plagiranja tuđih priča ili vođenja glupih emisija. Nikome neće pasti napamet uzeti skalpel ili stetoskop i ponosno se busati u prsa s tim da je odjednom postao doktor. Možda je usporedba malo predrastična. Uzmimo za primjer vozača autobusa. Bi li vam smetalo da jednog dana neki mulac kojem je tata kupio bus sjedne za volan vašeg kvartovskog busa i provoza vas po gradu?

Možda je snobovski misliti da je potrebno završiti neke strašno skupe tečajeve i škole da budeš dobar. Na kraju krajeva, ni nije, bar ne u području umjetnosti. Bitno je biti dobar, uporan i imati talent. Nije bitno (samo) imati dobar fotić, namješten na automatske postavke, poskrivećki se pitajući što je zapravo iso ili balans bijele boje i na sliku iz wc-a puknuti neki ultrakul filter. Nije zapravo ni bitno to što svi odjednom fotkaju, što sad, pa svi mogu i pjevati na karaokama npr., a ne biti profesionalni pjevači. Problem je u tom što su neki na svom (ne)talentu odlučili i zaraditi. Pa će sad persona x koja je slikala niz svojih frendica u wc-u i za to dobila nekoliko stotina lajkova od napaljenih dečkiju iz škole sljedeći put kad je zamolite za to da i vas fotka u wc-u reći: a, ne ne, ja sam ti sad profi i za to ćeš mi sad platiti sto kuna.

Sto kuna za genijalnu fotku na Fejsu, ne zvuči puno, zar ne? I tako kreće krug bez povratka u kojem ljudi angažiraju poluamatere da im slikaju svadbe, krštenja i promocije. Zašto zaboga platiti nekom profesionalnom nekoliko tisuća kuna da okine koju fotku? Ma i ti fotografi su se malo previše umislili, radije ćemo dati nešto manje novaca onom Mirku Mirkoviću koji je fenomenalno uslikao mrtvu muhu i to samo s ja-telefonom.

Razlika je samo u tome što slikati mrtvu muhu nije kao slikati živu osobu. Slikati neku zgodnu frendicu u wc-u nije isto što i slikati profesionalnog modela u studiju. I slikati hrpu ljudi na tulumu u domu definitivno nije isto kao slikati jedan od najbitnijih događaja u životu - vjenčanje.

Ali, što ja zapravo znam. Pa nije fotografiranje nuklearna fizika. Doduše, nije ni vađenje zuba pa zašto to ne biste sljedeći put prepustili brucošu stomatologije, da iskušate njegov talent? ;)