Prvi mačići bacaju se u vodu, ali ja sam ipak svoje odlučila podijeliti s Female.hr-om.
Naravno da nema nikakvih mačaka i pasa; radi se o mojim prvim medijskim pokušajima koketiranja sa šarenom i ljupkom ženskom publikom.
Bože, zvučim li ja to kao ženskaroš!? Ni najmanje.
Vrijeme je krize, a savjeti stručnjaka su da se u krizi treba trošiti i trošiti i trošiti…Zato sam odlučila potrošiti svoje spisateljske potencijale na ugodno druženje s ljubičastim portalom koji broji zavidnu količinu posjetitelja.
Istina je – kriza je svuda oko nas. Kao magla koja traje svih 12 mjeseci u godini. Da ne bismo završili kao Radićeve guske, potrebno je nešto više od ispraznih politikantskih obećanja kako se trebamo strpjeti i pričekati da nam nekakav imaginarni entitet, kao što je Evropa, napuše novčanike na stražnjicama kako nas više ne bi žuljalo.
Upravo zbog toga na Female.hr gledam kao na gnijezdo ideja, kreacija, poduzetnosti i ponajviše – optimizma!
U biti, danas želim govoriti o optimizmu. O onim priljevima ushićenja kada pomislite na odlazak u knjižaru i biranje novih bilježnica za početak školske godine (da, to mi se redovito događa!). Ili, primjerice, kada se probudite i spazite kišu na ulici i onda vječno birate najmekši džemper koji će vas cijeli dan tjerati da se osjećate kao pahuljica.
To može biti trenutak kada se uhvatite da u 11 navečer sjedite u kabini samoposlužnog fotoaparata na glavnom kolodvoru i pravite grimase u kameru znajući koliko su dragocjene te kinky minute s prijateljicama koje vam ne može pribaviti ni pozamašna svota eura.
Zašto uopće navodim sve ove stvari kao da su mi zadnje pred smrt?
Upravo zato što nam i prijeti nekakva vrsta duhovnog mrtvila. Kada si rastrgan na sto strana dnevno na raznim predavanjima, a svaki slobodan trenutak kod kuće provodiš za laptopom u potrazi za dodatnim poslićem ne bi li se skrpao do kraja mjeseca, onda je optimizam jedina slamka za koju se vrijedi uhvatiti.
Oko sebe promatram sve te ljude, koji su odreda žene, i koji daju svoje posljednje atome energije za održavanje života smislenim, koji su prepušteni sami sebi, koji danima jedu rižu ne bi li si smanjili troškove. To su prijateljice, majke i tetke koje prodaju srebro nepoznatim ljudima i koje idu u podsljemensku zonu držati instrukcije neodgojenoj djeci. One se ustaju u 5 ujutro zimi ne bi li držale predavanje iz njemačkog bezobraznim zaposlenicima.
Želim reći da je preživljavanje danas izrazito pogubno za trustove kreativnih, maštovitih, poduzetnih i inovativnih mozgova čiji je jedini cilj, a u to snažno vjerujem, održavanje visoke razine optimizma u vremenima koja to ne dopuštaju.
Poželjela sam i ja biti dio struje koja se giba naprijed usprkos nemirnim vjetrovima koji pušu u krivom smjeru, i želim doprinijeti sveopćoj optimističnoj garnituri koja prebiva na ovim zemljopisnim ljubičastim širinama. I jako volim aktivne umove čiji nemiri proizvode umjetnost – umjetnost življenja!
Zato, molim lijepo, obući najmekši džemper i dopustiti da vam jesenske kiše smoče noge, zgrabiti optimizam u ruke poput najšarenijeg transparenta i na barikade života! A ja idem odlučiti koja bilježnica će mi biti za koji kolegij ove godine….
Smrtovnice Osmrtnice
