Napokon sam doživjela pravu, vječnu ljubav

Sjećate li se onih školskih dana, prvih simpatija za koje ste mislili da će trajati zauvijek?

Sjećate li se prvih suza i slomljenih srdašca, kada ste mislili da bol neće prestati, da vam se svijet srušio zbog jedne neuzvraćene "ljubavi"?

I koliko ste mrzili kada bi netko stariji tu ljubav nazvao "dječjom"?

Ma kako se samo usuđuju nazvati ljubav vašeg života "dječjom"... Od kud im pravo da podcjenjuju vašu sposobnost da volite, na temelju vaših mladih godina?

Zar oni neznaju da i vaše malo srce osjeća jednako snažno kao i njihovo? 

Hah, nedavno sam našla svoj stari dnevnik... Još iz osnovne škole... Kako li sam se samo nasmijala... Svaki tjedan pisala sam o novoj simpatiji, o novom dečkiću za kojeg sam mislila da ga volim više od života... Bila sam uvjerena kako neću moći živjeti bez njega, i njega, i njega... Jadala sam se svom dnevniku (koji je jedini shvaćao ozbiljnost moje situacije) kako ne znam hoće li moje "slomljeno srce" ikada zacijeliti... Jer ipak, svaka je simpatija uz nove radosti, donosila i nove "boli". 

Bili su to lijepi dani, sad kad se sjetim...

Bez brige, bez pameti...

Najveći mi je problem tada bio hoću li negdje pred učionicom sresti svog princa, hoće li me slučajno okrznuti pogledom, zna li uopće moje ime...

I tako iz dana u dan... Leptirići u trbuhu uvijek bi se jednako osjećali, samo bi se simpatije mijenjale...

Ah kako sam samo tvrdoglava bila, nedokazana, misleći da moja majka nema pojma o čemu priča kada mi je govorila kako to nisu prave ljubavi i da će vrijeme za to tek doći, kasnije, puno kasnije... Uf kako sam se samo ljutila kada bi se smijala na sve te moje sladunjave pričice...

A sad se i sama smijem tome.

Godine ipak čine svoje.

I učinile su i to da vrijeme za pravu ljubav napokon dođe...

Sada tek znam razliku između "dječjih ljubavi" i prave ljubavi..

Sada razumijem o čemu su stariji pričali...

Kada onaj pravi dođe, to jednostavno znaš. Taj osjećaj nemože se usporediti s nijednim prije...

I on ne traje tjedan, dva, mjesec, godinu... On traje zauvijek...

Napokon sam doživjela to...

Lijepo se tu i tamo prisjetiti starih školskih dana, onih veselih, pa čak i onih tužnih, te zahvaliti onima koji su bili dio njih...

A onda se osmjehnuti jer znaš da su te svi putevi iz prošlosti doveli do najveće sreće koju čovjek može doživjeti... PRAVE, ISKRENE I VJEČNE LJUBAVI..