Svi se možemo složit da je internet postao glavni pokretač svega. Posao, socijalizacija, filmovi, glazba, učenje, oglašavanje... Sve je počelo dobivati više na važnosti putem jednog jedinog istinskog medija. I ne možemo se žaliti, pogotovo ako smo neiskusna i neafirmirana mlada tvrtka, željna uspjeha pogotovo onog marketinškog. Najlakši i najlogičniji način da ljudi saznaju za nas je putem raznih društvenih mreža, oglasa na pripadajućim web portalima, preporukama i ''dobrom glasu'' na forumima. Ah, taj internet... Toliko nam je dobrih stvari donio. Pravi smo sretnici što živimo u ovom vremenu... Ili?
Sjeća li se itko vremena kad su se dječica, pa čak i ona malo starija, družila 'face to face'? Kad je jedini način da se dogovore za igru bilo kucanje na vrata, zvanje na, više ni manje nego, kućni telefon? Nikakvo pisanje po zidu, slanje u slavni inbox, nije bilo opcija. Vrijeme kad se nitko (barem maloljetan) nije natjecao oko novog mobilnog uređaja. Kad je najveća briga bila hoćeš li skupiti dovoljno sličica za koji god album je tada bio trendu. Taj divni period kad su djeca bila djeca. Ima li još tko kome zasuze oči pri samoj pomisli na to sve?
Ali da, slažem se. Treba se znati prilagoditi novom vremenu, onom modernijem. Ako sva djeca u razredu imaju razno razne vrste tehnologija u svojoj školskoj torbi, zašto bi se baš vaše dijete isticalo s neimaštinom istih. Hm, da.
Pretpostavljam da nema smisla pričati, a čak ni razmišljati, o nečemu što se više neće ponoviti, o nečemu čije je vrijeme odavno prošlo. Svaki period, svako vrijeme, ima svoje zašto i svoje zato. Toga smo svjesni. I koliko god da su 80-e i 90-e nekima u sjećanju kao godine kad je sve bilo bolje, neki su ih se jedva dočekali riješiti. Neki koji žive ispred svog vremena i gledaju samo na budućnost i prilogođavanje novom svijetu. Neki koji neće stati samo na prilagođavanju. Jer ti su 'neki', baš oni koji ga žele pokoriti.
Prema tome, živimo u vremenu kojem živimo, povratka nema. Ali po mom, skromnom, mišljenju - promjene kreću od pojedinca. Koliko god smo puta u sebi pomislili da ništa ne možemo učiniti i promijeniti, da nemamo dovoljno utjecaja, to i nije sasvim točno. Kad se skupi 5, 10, 50 takvih pojedinaca, e, onda već imamo nešto.
Ili sam možda samo ja ta koja sanja o nekom boljem sutra?
Smrtovnice Osmrtnice
.jpg)
.jpg)
