Od gusjenice do leptira

Od svojih najranijih dana učimo o svijetu i okolini. Promatramo i upijamo različita znanja i navike, od  toga kako obaviti osnovne higijenske potrebe, preko prehrane, do obrazaca ponašanja i načina razmišljanja. Kako rastemo, naš se krug socijalizacije širi pa se broj tih obrazaca povećava i mi, učeći o životu i svijetu, odlučujemo kakvi će biti naši postupci.

No, iako je sloboda pojam kojim se razmahujemo na velika zvona, koliko smo zapravo neovisni i slobodni živeći svoj život?

Već od vrtićkih dana uviđamo potrebu da se uklopimo. U školskim danima ta se potreba još više povećava jer društvo teško prihvaća „drugačije“. Bitno je uklopiti se, stopiti se s masom koja mora biti što homogenija. Masa se sastoji od kalupa i ako ne odgovaraš obliku, izostavljen si. Kalup ima precizno određene dimenzije - brojeve koje moramo zadovoljiti. Ulaskom u masu prešutno prihvaćamo opće uvjete funkcioniranja. Isticanje u bilo kojem smislu  uzrokuje pukotine na kalupu i što se više istaknemo, prije će puknuti.

Kako odrastamo, počinjemo se pitati sputava li nas kalup i je li on najbolji način da proživimo svoj život u potpunosti. Susrećemo sve više i više ljudi i događa nam se da nas naučeni obrasci potaknu da stvorimo sud o tim osobama prije nego što ih zapravo upoznamo. Iako smo svi u načelu jednakih prava i nismo ovlašteni osuđivati druge, često to činimo bez da se uopće potrudimo sagledati njihovu stranu priče, bez da pokušamo vidjeti svijet iz nekog drugog kuta. A tako zapravo najviše sputavamo sami sebe.

Gusjenica ne spava u svojoj kukuljici. Njezina je kukuljica mjesto gdje se razvija i priprema da slobodno poleti kao prekrasan leptir - kao svoje potpuno ostvarenje. A gdje smo tu mi?

Pratimo li svoju prirodnu potrebu za životom punim plućima ili je naš kalup naša kukuljica u kojoj smo se sklonili zbog svojih strahova i predrasuda i ne činimo ništa za to da bismo se razvili?

Jesmo li aktivni sudionici ili pasivni promatrači vlastitog života? O tome bismo trebali razmisliti i učiniti nešto prije nego vrijeme proleti - jer ono ne čeka i ne staje.  Smisao života upravo je to, proživjeti ga i slijediti svoju prirodu, osjetiti miris cvijeta i poletjeti. Ostvariti se sa svojim najljepšim krilima i najjarkijim bojama jer su unatoč različitim šarama svi leptiri prelijepi.