Ona koja je uvijek tu, ali nikad ta

Vi ste mu najbolja prijateljica. Volite ga do neba jer je divan, krasan. Sluša vas i razumije. S njim možete razgovarati satima o svemu. Čujete se stalno, pijete kavu zajedno skoro svaki dan. Divno je. Nadate se da je to početak jedne kvalitetne veze. I svaki put kad se nalazite s njim savršeno ste sređene jer možda će baš to biti dan kada ćete preći granicu prijateljstva, kada će vas zagrliti, poljubiti…

Onda se jednog divnog sunčanog dana dogodi ovo:

Pijete kavicu, sve je super. A tada on kaže: „Imam curu. Idem s njom u Pariz slijedeći vikend.“

AAA?!?!? Šok. Ok, diši, diši – govorite si u sebi. Pa da, ti si prijateljica, PRIJATELJICAAAA!!! Ti ne možeš imat problem s tim. Tebi mora biti drago zbog njega. NEEEEE!!! – kaos u glavi, bujica suza u očima već je spremna da prelije branu. O ne, on to ne smije vidjeti! Pa otrčite u WC i sva sreća da imate sunčane naočale pa ćete oči nastavit skrivat ispod njih.

Shvatite, prekasno, da ste uhvaćene u zamku najbolje prijateljice. Svijet vam se ruši. Postaje vam jasno što to zaista znači. Prijateljica sluša, tješi i brine. Prijateljica je ona koja je uvijek tu, ali nikad ta. Tu je dok se u njegovom životu ne pojavi neka ljepša, privlačnija, zanimljivija djevojka. Tad se prijateljica miče u stranu, pada u drugi plan.

Sjetite se Iris iz filma The Holiday. Pogledate film ponovno i shvatite da se potpuno možete poistovjetiti s njom. Zaljubljena je u kolegu, godinama. Hvata se za svaku mrvicu njegove pažnje, ignorira svaku njegovu manu. On nju ne voli, ali ju treba. Treba ju za duge razgovore kad je sam, treba ju da obavlja njegove poslove... Konstantno održava kontakt s njom, što njoj ne ostavlja prostora da ga preboli i zaboravi. I onda, paf, na uredskoj zabavi objavi zaruke s kolegicom iz drugog odjela za koje svojoj prijateljici Iris jednostavno, eto, nije rekao.

Milijun pitanja vam se roji u glavi: Gdje sam pogriješila? Što je meni falilo? Tko je ona? Koliko to već traje? Koliko ih je prešutio? Krivite sebe jer niste na vrijeme otkrile što se događa. Vrtite film unazad i počinjete povezivati stvari. Tek sada, kada cijelu sliku vidite drugačije, jasni su vam znakovi po kojima ste trebale prepoznati da stvari idu u krivo. Pitate se kako ste mogle tada biti toliko glupe i slijepe da to ne vidite. Vidjele ste, ali ste ignorirale. Niste htjele vjerovati znakovima jer je on i dalje bio dobar prema vama, osvajao vas je malim dozama pažnje. Dok je drugoj davao sve.

Krivite se jer mu niste znale dati ono što mu je trebalo. Krivite se jer ste pogriješile, čak i onda kad niste. Krivite se za cijelu tu katastrofu, a sva vaša krivica je u tome što se niste na vrijeme usudile tražiti ono što zaslužujete.

Jedini lijek je krenuti dalje. Na putu ćete naići na „mudrog starca“ na svog Arthura Abbotta koji će vam otvoriti oči slavnom rečenicom: You, I can tell, are a leading lady, but for some reason you are behaving like the best friend.

Tada ćete, kao Iris, shvatiti: You're supposed to be the leading lady of your own life, for God's sake! Oprostiti si što ranije niste igrale glavnu ulogu u svom životu. Dozvoliti si da upoznate nove ljude zbog kojih ćete se ponovno osjećati sretno i vrijedno. I na kraju, svi će ožiljci početi blijediti.