Pogled kroz zamagljenu leću

Nije li cilj svakog odnosa jednostavnost? - Zašto kompliciramo?


Objavljeno: 24.04.2013.

Foto: Martina Herak
Pogledano: 2334 puta

Pokušavam se koncentrirati. U glavi mi danas netko pleše kolo. Sinoćnje "jedno piće" opet se pretvorilo u četiri, rečenica "e idem doma zadnjim busom" zaboravljena je vrlo brzo. Kao da su svi izašli iz svojih zimskih spremnika, na stotine ljudi hodalo je centrom grada, susrela su se poznata lica, I. se skinuo u kratke rukave. Proljeće.

I tako smo, nas četiri babe koje se nismo vidjele neko vrijeme i naš prijatelj I., počeli razgovarati o tome što ima novo, tko se ljubi, kome treba pomoć, tko je bio na (ne)uspješnom dejtu, tko je odustao od muškaraca, zašto T. kupuje samo po dvije role wc papira...

Koliko god se ne vidjeli međusobno, teme su nam gotovo uvijek iste, samo se likovi naših priča mijenjaju htjeli mi to ponekad ili ne. Nastavljamo priču ondje gdje smo stali prošli put. Ispričamo gdje je zapelo u neuspješnoj vezi ili braku, nazdravimo, slušamo A. koja priča o svom dejtu s "prekrasnim sportašem".

„Sve je bilo super, upalio je on svijeće, napravio mi muffine, približila sam mu se, a on mi tada kaže kako ne radi nikada prvi korak.“ Ovdje smo svi raširili oči. „Kako misliš – ne radi prvi korak?“ „Pa ne radi. Ja sam morala uzeti stvari u svoje ruke.“ I da, čini mi se da je sve više takvih priča. Srećom, A. nije sramežljiva i njegovu rečenicu nije smatrala preprekom. Napravila je ono što je htjela. Čemu gubiti vrijeme? Pa opet, nekako mi je na pamet pala pjesma „where have all the cowboys gone?“ Zašto se netko već u samo startu ograničava i ne radi iznimke? Zašto se neki muškarci boje napraviti prvi korak? U kojem dijelu evolucije se zapravo – dogodila dekadencija?

Čini mi se da, razgovarajući sa svojim prijateljicama, u posljednje vrijeme postoje dvije vrste muškaraca. Oni pasivni i oni dosadno aktivni.

Ti pasivni, vjerojatno će s tobom dejtati do iznemoglosti, uzimati stvari zdravo za gotovo, tu i tamo se javiti, prepustiti ženi da kroji scenarij druženja, viđanja, ljubljenja, skidanja. Vjerojatno se neće pretrgati od đentlmenstva i kreativnosti osim ako im se ne stavi poseban putokaz. Ne zato jer oni nisu đentlmeni, nego zato jer se toga uopće nisu sjetili ili čekaju da na vrbi rodi grožđe. Ili da se to grožđe pretvori u vino pa se ipak malčice i opuste uz koji promil etanola u sebi.

S druge strane, oni dosadno aktivni bit će toliki "pain in the ass" da ćete na zvuk poruke na Viberu/Whatsapp-u vrisnuti, osjetiti živce kako pooolako pucketaju. Ti će vam lajkati vjerojatno svaku fotku na Fejsu, poslati par pjesmica u inbox, pratiti vas na Twitteru i Instagramu. Ako se slučajno locirate na nekoj od društvenih mreža, možda će se "slučajno ukazati" ili odmah poslati sms „I? Jel uživaš?“.

E sada, možda i zvučim pomalo površno, ali sredina bi, u mom slučaju, bila rezervirana za prijatelje i iznimke. U sredini su oni muškarci koji se javljaju dozirano, koji lajkaju ono što im se doista i sviđa, koji vas žele čuti zato jer im nedostajete, pozvati vas van na piće, pozvati vas na ručak ili vam ga svojevoljno skuhati. Njima ne trebaju putokazi i rijetko će vam se kada živci dići na beskorisna dopisivanja. Baš kao i prijatelja, i takvih iznimaka je malo.

Možda je, na posljetku, stvar u tome da kada nam se netko doista i svidi, tu osobu stavljamo pod mikroskop. Jasno, muškarci imaju svoj mikroskop za žene, a mi pak imamo svoj, koji je, vjerujem, s puno boljom lećom. S godinama, očekivano, mijenjamo i tu leću ili jednostavno i svjesno gledamo kroz onu zamagljenu.

Kada i krenemo s nekim dejtati, često imamo prevelika očekivanja što se rijetko pokaže dobrim. Ali kada već frcne ona iskra, kada je toliko očito da smo "pale", zašto se toliki broj muškaraca – povlači ili ide puževim korakom?

Iskreno, uvijek sam bila nestrpljiva i nekako sam vjerovala da se stvari moraju dogoditi odmah jer se u protivnom možda nikada neće ni dogoditi. Mea culpa. S godinama sam počela kontrolirati i svoje strpljenje i truditi se da na posljetku krivicu ne svalim na svoj horoskopski znak. Blizanci su često nestrpljivi. Srećom, podznak spašava. Rečenica koju su mi moji prijatelji najčešće izgovarali kada bi ušla u vezu bila je „Hera ajde molim te, samo polako!“. Osim na horoskopski znak, svalila bi svoje nestrpljenje, a ujedno i predanost svom artističkom duhu, dakle, vlastitoj senzibilnosti. Duh je uvijek ostao isti, iskustva su učinila svoje.

Nekako smo kao tinejdžeri pasivnije dečke zvali – sramežljivima. Nitko nam nije rekao da ipak postoji razlika između sramežljivosti i pasivnosti, čak i inertnosti. Ne poznajem sramežljive muškarce, ali onih pasivnih i nezainteresiranih ima na izvoz. Mogli bismo recimo uvoziti i dalje povrće iz Španjolske, a u Španjolsku, malo na poduku poslati pasivan dio muške populacije.

Vjerojatno, s druge strane, postoje i žene kojima ta silna pasivnost i ne-želja za inicijativom uopće ne smetaju. Moje prijateljice nisu među njima. Ja nisam među njima. I vjerojatno će opet dio ženske populacije smatrati kako je problem u nama, točnije, „možda nisu dovoljno zagrijani“. Ne mora značiti. Svi znamo kako je pokazivanje emocija individualna stvar, kako svi drugačije reagiramo kada nam se netko dovoljno sviđa. Stvar je u tome što mi često očekujemo da će netko reagirati onako kako mi reagiramo, da ćemo na isti način pokazivati zanimanje jedan za drugoga. Rekli bi – ondje gdje su očekivanja, ondje su i razočaranja.

Tu se, naravno, i mi žene međusobno razlikujemo. Vjerojatno postoji dobar dio "opsesivnih", dobar dio "igračica", "brijačica", tajanstvenih dama.

Savjet kojeg mi je jednom dala S., "budi malo tajanstvena" bojim se da nikada nisam upotrijebila. Ne volim igrice, za mene je to gubitak vremena. U ovom slučaju ne povodim se onim "Time is money" ili kako bi moja P. rekla "Time is wine", povodim se činjenicom da već kada se nekome želim svidjeti ili pokušavam uspostaviti nekakav odnos (može to biti i onaj čisto prijateljski), želim biti onakva kakva jesam.

Mislim da je igranje infantilno, da ne kažem – glupo. To je igranje vremenom i često tuđim mislima, beskorisno je i apsurdno u nekim godinama. Rečenicu „odgovorit ću mu za pola sata, neka malo čeka“ izgovaramo sa 16, zato neću nikada shvatiti zašto ju netko ima potrebu izgovarati s 35?!

Nije li i suviše sve komplicirano, a cilj odnosa da bude dovoljno jednostavan? Želimo li svjesno nekada zakomplicirati stvari zbog vlastite nesigurnosti?

Vjerojatno bi veze bile čvršće kada bi "igrači" sve karte bacili na stol. Ili bi tek tada bio doista – kraj? 

Komentari
I zato su svi
Gdje je nestala interakcija između muškaraca i žena?...
 
Prvi i zadnji spoj
Prije 2355 dana Što nikako ne smijete na prvome spoju...
To je taj, pravi
Prije 2366 dana Četiri pravila od kojih pravi đentlmen neće nikada odstupiti...
Sami u raljama planiranja
Check lista za uspješno planiranje vjenčnja...
 
A lijepo sam te
Prije 1988 dana Jesu li nam zaista bitna tuđa upozorenja?...
47 milijuna lijepih djela
Prije 2111 dana Jel bitno tko s kim spava ili ljubav?...
Sada znam što znači
On je taj uz koga sam jednostavna, sretna i posebna...
 
Strah od nepoznatog
Prije 2138 dana Život je prepun različitosti, a ljepota je u očima promatrača...
Opasan pojam s dva
Prije 2281 dana Kako ostaviti ego sa strane i učiniti druge sretnijima...
Upravo je razina energije ono što nas čini više ili manje podložnima različitim ...
05.11.2012. | 15:50 | by Bioterapije
Milijuni žena diljem svijeta pate od predmenstrualnog sindroma. Bolovi, glavobolje, grčevi, umo...
05.11.2012. | 15:46 | by Bioterapije
Evo ovako..dečko i ja smo jakoooooo dugo skupa. Super se slažemo i obožavamo jedno drugo,i u k...
26.02.2012. | 08:55 | by Tinica88
Ha ne znam, nemam neko mišljenje konkretno... I dosta sam stidljiva......
11.02.2012. | 02:08 | by Tammy