Iako bi razlog za ulazak u brak trebala biti spremnost i ljubav koju osjećaju oba partnera, u današnje vrijeme to nekako nije slučaj. Kada pogledam oko sebe rijetko kada vidim sretne, nasmiješene parove, bilo da su u braku pet ili petnaest godina, što me tjera na razmišljanje o (pogrešnim) razlozima ulaska u tu “svetu instituciju”.
Ne znam je li riječ o mojoj pretjeranoj romantičnosti, ali uvjerenja sam da bi ljudi u brak trebali ulaziti samo ako su uistinu spremni i sigurni da je osoba koju su izabrali kao suputnika u uplovljavanju u bračnu luku uistinu osoba za njih. Ipak, današnje društvo pod utjecajem je nekih društvenih ili vjerskih normi koje će slijediti prije nego vlastitu sreću, a upravo bi sreća trebala biti jedina norma koju treba zadovoljiti.
Najčešći pogrešni razlozi zbog kojih se ulazi u brak
1. Godine – njoj su 32, a njemu 35, svi prijatelji su izrekli sudbonosno “da”, a nekima je već drugi klinac na putu. Veza im nije baš bogznašto, ali u godinama su kad bi već trebali biti u braku i osnivati obitelj. Dugo su skupa i navikli su se jedno na drugo pa se odluče vjenčati. I tako ostaju zajedno nekoliko godina pa se rastanu, ili pak cijeli životni vijek uz konstantno pitanje jesu li pogriješili ili misleći da bolje ne može. Pitam se samo tko to određuju dobnu granicu za ulazak u brak? Postoji li neki zakon ili priručnik kojeg se treba pridržavati ili bi ispravnije bilo slijediti vlastitu intuiciju i vezati se kada osjetimo da smo spremni?
2. Duga veza – u vezi ste nekoliko godina, oboje imate trideset i koju i realtivno posložen cijeli život, a jedino što još fali je prsten na ruci. I vaša i njegova mama, koje već sanjaju o guranju kolica kroz parkić, postavljaju indirektna pitanja poput:”Joj, da znaš kakvu je Marijina kćer imala vjenčanicu! Da se raspitam u kojem salonu ju je nabavila?”, dok tate, zavirujući na dno čašice na obiteljskim okupljanjima, raspravljaju o tome kako bi “deci mogli novčano pomoć oko svadbe”. S obzirom da nitko od njih ne pita kako je vama u vezi i jeste li oboje sretni, već vjenčanje doživljavaju kao gotovu stvar, jer “zašto ste skupa pet godina ako se ne namjeravate vjenčati?!”, jedino što preostaje je reći mami da vam nabavi adresu tog salona. Ili možda ne. Ili sigurno ne, osim ako uistinu planirate to vjenčanje. U protivnom, ne dopustite da na vas utječe duljina vaše veze jer ona nikako nije razlog za ulazak u brak, ako sama veza nije kvalitetna.
3. Ulaskom u brak odnos će se popraviti – definitivno! Čim izađete iz crkve ili ureda matičara ili nakon što vas pospu rižom većina vaših problema će netragom nestati, a odnos će se popeti na jednu zavidnu razinu. Ma molim vas! Pa i vrapci na granama znaju da se ni jedan problem ne rješava sam od sebe, a kamoli ne potpisom ili božjim blagoslovom. Ako vam veza nije fukcionirala prije braka neće ni u njemu, stoga ni ne pomišljajte na slanje pozivnica dok ne riješite probleme, ako su uopće rješivi.
4. Dogodilo se dijete – bilo da veza traje četiri mjeseca ili četiri godine, ukoliko dođe do trudnoće, parovi se često odlučuju na brak kako bi se dijete rodilo u “blagoslovu”. Ovo je još jedna norma postavljena od strane Crkve, prema kojoj dijete ne smije biti rođeno i odgajano u izvanbračnoj zajednici, što smatram potpunim apsurdom jer ista ta Crkva ovim kvazi pravilom pokazuje da joj nije stalo do toga je li to dijete odgajano u sretnoj zajednici. Dakle, nije bitno jesu li se roditelji djeteta dovoljno upoznali da znaju da su jedno za drugo, niti jesu li spremni na brak i mogu li pružiti tom djetetu sretan život ako ostanu skupa. Bitno je samo da se zadovolji forma i da se ne živi u grijehu. Vjerujte, to dijete neće biti ništa manje sretno ako mu mama i tata ne nose prsten.
Stoga, dobro razmislite jesu li vaši razlozi ulaska u brak zaista ispravni i/ili iskreni, a ako shvatite (ili si uspijete priznati) da u brak ulazite zbog nekog od prethodno navedenih razloga, dobro, dobro razmislite. Kako biste riješili misterij, samo se zapitajte – jesam li zaista sretna? U slučaju da spoznate da zapravo niste sretni – bolje spriječiti nego liječiti.
