Nevjerojatno koliko stvari u jednoj minuti može prozujati kroz našu glavu, u jedan ujutro, tada kada mislimo da nas tijelo izdaje, a um više apsolutno ne caruje. Pomislimo kako je pitanje vremena kada ćemo konačno – zaspati. (Malo morgen.) Tada tek počinje – mentalna renesansa.
I onda, kada konačno, umorna, zatvorim oči, u mojoj glavi jednostavno krene: "jesam li ugasila grijanje? Što ću sutra staviti na sebe? Ma jel' oprala mašina? Jel' to netko pred mojim vratima? Možda bih i mogla pogledati još jednog "Dva i pol muškarca" prije spavanja? Zapaliti još jednu? Kruli mi trbuh. O, poruka na viberu. Zima mi je,..." I tako u nedogled.
Vrtim se po krevetu, namještavam budilicu, i tada tek kreće nova epizoda razmišljanja: "Jasno da mi je hladno kada je otvoren prozor. Zašto je otvoren prozor? Koga čekam, k vragu? Petra Pana?" I tada obično zaspem. U Zagrebu. I probudim se, u Zagrebu, iako bih se radije, ponekad, probudila u Nigdjezemskoj. (Kada bih znala sa sigurnošću da imaju kave, jer, budimo realni, bez šalice kave ne bih uspjela preživjeti do podne.)
Popijem kavu. "Prelistam" portale, pokušavam se sama sa sobom dogovoriti koji su mi taj dan uopće prioriteti . Ok, i ponovno budimo realni – nisam netko tko puca od discipline. Barem to nisam bila svih ovih trideset godina. Možda i odradim većinu stvari koje sam si taj dan zacrtala i kojima sam odredila status "dnevnih prioriteta". I svaki se dan, (čini mi se ) svede na isto – jesti-odraditi- jesti-napraviti nešto za sebe.
Vikendom su, jasno, drugi prioriteti. Nedjeljom obično shvatim kako je kasno za autosugestiju nazvanu "napravi nešto dobro za sebe". Tada obično odlazim po dozu "nemam grižnju savijesti", na trešnjevački plac, pješke, nadajući se kako nitko neće pasti preko mojih podočnjaka. Kupujem voće i povrće, bude me boje, u glavi netko pleše capoeiru. Govorim sama sebi: "Hera, stara si za ovo". Mali vrag se budi na ramenu. Okrećem glavu. Pitam se kako netko u 11 može jesti ćevape na placu. S lukom. Jasno, ćevapi bez luka za mene su kao sandwich bez kruha.
Ponovno okrećem glavu. I onda – boom. "Ooo pa ti si budna?" – začujem glas desetak centimetara od mog lijevog uha. Izdahnem. Poznanica koja me zasigurno neće pozvati na kavu – pomislim. "Jesi li za kavicu?" Mali vrag na ramenu se nasmije. "Pa, iskreno,....moraaam...“ „Ma daj ajde nismo se vidjele sto godina.“ Zapravo, možda kava na suncu i nije loša ideja. (Volim taj ritual ispijanja kave – ljeti, od 10 do 11 i od 19-20. Zimi – češće. Bez jutarnje kave ne dišem. Sve one ostale kave koje dnevno popijem zapravo su tek popratna tekućina koja stoji pokraj mene dok radim nešto konstruktivno.)
I tako mlada gospodična i ja sjednemo, kako bi ona rekla – nakon sto godina, na kavu.
"I, šta ima?“ Mrzim to pitanje. Konkretnije pitanje bi svakako bilo – i, što nema?! Tu bi se dalo nabrojati. "Pa ništa evo, učim, radim na nekom projektu, pišem,....ti?" Tada shvatim da sam i ja njoj postavila jednako glupo pitanje. Ispravljam se. Želim biti konkretna. "Radiš? Jesi li još s Markom?" I tada se, pred mojim očima, ona, jednostavno – rasplače.
Marko ju je, naime, pustio odmah nakon zaruka. Vadim maramicu, pokušavam joj reći nešto što će možda zvučati utješno. I imala bi joj što za reći jer sam i ja do nedavno pokušavala ponovno gledati muški bez pomisli kako možda, odjednom, imam Tourettov sindrom. Ono što sam joj mogla i htjela reći jednostavno je i banalno: "Bit će bolje. Isplači se. Pusti vremenu da učini svoje".
Čini mi se kako je ona, u tom trenutku osjetila strašnu potrebu za razgovorom, pa je nakon moje utjehe, počela pričati sama od sebe: "Ma ja sam bila zapravo ta koju je toliko toga kod njega živciralo. Kužiš, on dođe doma u 4 ujutro, pijan, pa sam onda ja vještica kad mu kažem da mi to nije baš ok,...mislim, jel to tebi ok?" Raširim oči.
Zašto ona želi znati jel meni to ok? "Pa, ovisi". – "Ovisi o čemu, Martina?" – "Ovisi o tome koliko često to radi, ovisi o tome koji su mu prioriteti u životu, ovisi o tome je li to uvijek radio pa sada tebi to odjednom smeta, ne znam, ovisi. Ja nemam ništa protiv da moj partner izlazi. Tko sam ja da mu branim? Uostalom, i ti voliš izlaziti." – "Da ali mi smo se zaručili. Ja sam se namjeravala udati za njega i nadala sam se da će se to promijeniti. On je, Martina, on je dijete. Znaš gdje je otišao nakon svake naše svađe? Znaš gdje? Kod svoje mame, evo gdje je išao".
Pokušavam ublažiti situaciju. Suze joj se brišu, ali gnjev izlazi. Dečko i cura za susjednim stolom bulje u moju poznanicu i drže se za ruke. Ironija. Nasmijem se. "Pa dobro, bolje i tako nego da ste se oženili i da tada shvatiš..." (Mislim da sam cijelu stvar zeznula odmah na početku. Nisam znala što bih joj iskreno i mogla savjetovati. Ja sam se uvijek grozila maminih sinova, a očito je da je njezin dragi Marko bio prototip takvog muškarca. Mark Darcy – rekle bi moje prijateljice. Božić dočekuje zasigurno u vunenoj majici s likom nekoliko sobova i Djeda Božićnjaka.) "I?" – "I – što?" Odlutala sam.
"Pa jel ok da on stalno ide kod te svoje mamice koja nam je jednom skuhala ručak i govorila da ja nisam dovoljno dobra za njezinog sina?" – "Ajde ti meni reci,....jeste li vi prekinuli zato jer je on dolazio doma u 4 ili zato jer te živcira njegova mama?" – "Ma i zbog jednog i zbog drugog, ali možda najviše zato jer je dijete. On je toliko nezreo da sam ja jednostavno shvatila da on nije za mene." – "Ok, a kako je onda on tebe pustio?" – "Pa zato jer sam mu sve to rekla i on se jednostavno okrenuo, zalupio vratima i otišao – kod svoje mame."
Kasnije joj je, jasno, došao cmoljiti na vrata ali mu je, ona, (barem kako kaže), rekla da si ode doma kod svoje mamice i da ju baš zanima kako će njoj dolaziti "pijan u tu uru". Nakon toga sam se, isključila.
Zašto uopće očekujemo da će se netko promijeniti? Zašto bi se netko i mijenjao zbog nas? To se, da, vjerojatno i zovu kompromisi, ali očekivati od nekoga da mijenja svoje navike – mimo svoje volje – zasigurno je poput guranja slona kroz ušicu igle.
Sjećam se kada je jedan moj bivši partner, nakon što sam ga ostavila, rekao: "Ali ja sam se htio promijeniti zbog tebe." Promijeniti možemo spol i vjeru, promijeniti svoje unutarnje ja, svoju ćud, svoj karakter, u ovim godinama – malo teže.
Ono što sam mu pak ja tada rekla bilo je: "Jednostavno, ja ne želim da se ti mijenjaš zbog mene. Jednoga dana doći će netko tko će te baš ovakvoga htjeti." I tu je sva filozofija. Vjerujem u kompromise. Vjerujem da netko mijenja kod sebe, a zbog ljubavi partnera, stvari poput, nazovimo ih, "banalnih navika". U tu kategoriju spada i spuštanje daske na zahodskoj školjci ili pak bacanje čikova iz pepeljare prije spavanja. No, s druge strane, ako se zaljubimo u vuka, zašto želimo od njega, nakon nekog vremena napraviti jarića?
Zašto je moja poznanica od Petra Pana htjela odjednom napraviti ozbiljnog i odgovornog muškarca koji bi jednog dana bio vjerojatno i otac njezine djece? Bi li tada on uopće i bio sretan? Bi li ona bila sretna?
Ona je, svaki dan njihove veze, sve više sazrijevala. To je, jasno, očekivala i od njega. I što se dogodilo kada je ona prešla svoju tridesetu, materijalno osigurana i u dugogodišnjoj vezi? Očekivala je – stabilnost. Očekivala je. A to je prirodno.
S druge strane, njezin je partner i dalje bio Petar Pan koji je, bez obzira na njezina očekivanja, i dalje izlazio sa svojim prijateljima jednakim intenzitetom kao i prije njihove veze, kada bi osjetio glad, a ona bi, recimo bila na poslu, on bi otišao kod svoje mame jer je kuhanje očito rezervirano samo za žene i muškarce koji imaju svjedodžbu kuharske škole.
Prihvatiti odgovornost – to je ono od čega je Marko očito bježao, a ona je, s druge strane, bila spremna za "slijedeći korak". Ono što joj je nekada kod njega bilo zabavno i interesantno, sada je postalo djetinjasto i neodgovorno.
Prihvatiti nekoga sa svim vrlinama nije ljubav – ljubav je prihvaćanje nekoga sa svim manama. I opet – tu je sva filozofija.
Kada su njegove mane nju počele smetati, kao i svaki čovjek – imala je izbor. Šutiti, trpiti, prihvatiti ili jednostavno – ostaviti. I iako je on bio taj koji je nju ostavio, ponovila sam joj svoju omiljenu rečenicu: "Jednom ćeš shvatiti zašto se to dogodilo i biti ćeš u dnu duše zahvalna što ta odluka nema loših posljedica." I opet – tu je sva filzofija.
Skuhala sam ručak, pogledala film, prošetala psa, napisala dio kolumne, počela šivati suknju, legla u krevet. "Možda bih mogla pogledati još koju seriju? Što ću sutra ručati? Jesam li očistila mrlju na onim hlačama?" Ista priča, svaku večer. Grlim jastuk, mislim na dragu osobu, pomazim Becksa, čekam Petra Pana. Opet.
.jpg)
