Buđenje uz pištavi zvuk alarma na mobitelu, slanje muci-buci poruke dečku za dobro jutro, javljanje porukom da ćete kasniti na posao i plaćanje računa mobitelom postali su naša svakodnevica. Neki ih imaju i po dva, tri, a generacijama koje imaju mobitel prije no što propuzaju teško je uopće zamisliti svijet bez jednog.
Kako bi zapravo svijet izgledao bez mobitela saznajte u ovoj sf-horor-drama noveli iliti Pale sam na svijetu probudio se u svijetu punom ljudi, ali bez mobitela. Brrrrrr!
Sedam je ujutro i budi vas budilica vulgaris, s moguće svjetlećim fluorescentnim tipkama u mraku ili možda čak glazbena linija automatski postavljena na vašu omiljenu radio-stanicu (o da, sjećate se vremena u kojima su linije s cd-playerom bile užasno skupe i apsolutni hit??).
Ustajete se, popiškite, napravite kavu i onda prelistate (pazi ovo) novine da malo prošvrljate po novostima iz države i svijeta (čitaj: horoskopu). Uzimate telefon (oh užasa) i zovete mamu, ne na mobitel nego telefon na posao, da je pitate treba li što iz dućana, a popis pišete na običan papir (sjećate li se kako izgleda?).
U dućanu se, pregledavajući popis na običnom bijelom papiru, sjetite da niste zapisali trebate li kupiti bijeli ili kukuruzni kruh, pa umjesto da rukom posegnete u džep i nazovete mamu vi istom odmahnete i kažete: ma nek ga vrag nosi, danas je dan za kukuruzni!
Ali muko moja, još je jedan problem na pomolu. Nemate recept za lazanje i ne znate koje sve sastojke još trebate kupiti. Ah ta mama, nikad vam ne kaže točno što hoće. Umjesto da joj pošaljete poruku da vam ide na živce i da iz principa nećete raditi lazanje ili, u manje strašnoj verziji ove horor priče, na internetu pogledate sastojke, vi ćete zapravo imati interakciju s drugim živim bićem – tetom iz dućana. Nikad vam ne bi palo napamet, je li? E da, tete iz dućana, naročito ove srednjovječne koje nisu blagoslovljene rođenjem u novom dobu modernih tehnologija i koje zahvaljujući toj činjenici imaju funkcionalnu obitelj i znaju kuhati, znaju i puno toga o sastojcima, ne bi čovjek rekao.
Nakon što ste ostavili stvari doma, bez mogućnosti slanja prijeteće poruke bratu jer vam je zaboravio ostaviti ključ ispod otirača, krećete na bus za posao. Gestapo vozač vas traži kartu. Ajoj, kakva karta? Mislite ono što utipkam u mobitel i pošaljem na 8585? Ili ona fejk koju dobijem u poruci pomoću ultrakul aplikacije na mobitelu? Papirnata? Ma što je sad to. U bradu mrmljate psovke staromodnom konju koji bezveze troši papir i sjedate na svoje mjesto, s cvikanom kartom.
Prije posla morate odnijeti čestitku maminoj teti od 90 godina. Kolutate očima zbog činjenice da se sve to ne može obaviti nekako virtualno, a dodatno šizite zbog tog što ne znate točno u kojem djelu grada je to – bez mobilnog Google Mapsa nejasna vam je činjenica kako ljudi igdje dođu, kamoli na vrijeme. Pozor, sprema vam se druga interakcija sa živim bićem kojeg ćete, jer nemate izbora, morati pitati za smjer. To zapravo ni nije bilo toliko strašno, striček vam se čak i nasmiješio. Komuniciranje s drugim ljudima uživo možda ipak nije toliko strašno. Ili?
Na poslu umjesto uobičajenog dopisivanja s dečkom i frendicama morate raditi. Pred kraj radnog vremena zove vas mama i kaže da morate hitno platiti telefonski račun jer vam je stigla opomena. Platiti? Kako? Što se to ne radi mobitelom? Gdje je ono rekla, u banci? S koliko ćete ljudi tamo morati pričati ne želite ni pomisliti. Zahvaljujući tome, kasnite na dogovor s dečkom. Jadnik, čeka već 15 minuta, a što možete napraviti, poslati brzojav? Ali vidi čuda, on ne samo da vas dočekuje nasmiješen, nego vam je još zbog viška vremena kupio i čokoladu. Hmmm, možda biste trebali češće kasniti?
Vašu večernju kavu ne ometaju nikakvi zvukovi niti histerične poruke frendica što obući za prvi spoj i vi po prvi put zapravo slušate što vam dečko priča. Ajme majko, pa on je zapravo i zgodan i pametan kad ga malo bolje pogledaš, kako i kad ste to zapravo smeli s uma?
Kako ne možete pogledati raspored buseva na mobitelu, dolazite na stanicu 20-ak minuta ranije, gdje se još dugim poljupcima opraštate od svoje ljubavi, a kad uđete u bus umjesto da sjednete što dalje od ljudi i tipkate po mobitelu kako vas poznanici ne bi uočili, vi širokim osmjehom pozdravljate susjedu s kojom ste se igrali kao klinka. Vrijeme vožnje prošlo je nekako neočekivano brzo. Doma vam se čini da imate strašno puno vremena, pa kartate partiju bele sa starcima, uspijete prošetati psa i sestru pitati kako joj je bilo u školi. Liježete ranije, jer vas je dan pun novih iskustava posve iscrpio.
U današnje vrijeme često zaboravljamo na bitne stvari; obitelj, partnera, prijatelje, pa čak i susjede ili tete u dućanu koje vas znaju odmalena. Svi živimo u svom svijetu i tipkamo svoje, bilo na mobitelu, bilo na računalu.
Ipak, nekad je postojalo doba kada su ljudi s veseljem pričali kad su se sreli, provodili kvalitetno vrijeme sa svojom obitelji i uživali u trenucima kada nisu bili svima dostupni. To je moguće i danas, ali u manjoj mjeri, a tko zna što nam donosi sutra, pa stavite malo mobitele, laptope, tablete i ostale gadgete sa strane i živite kao što su živili naši stari. Ma ne baš tako, ali shvaćate poantu :)
.JPG)
