...Vodili su njih dvoje, kao i obično, dugi telefonski razgovor..
– Sanjala sam da si mi rekao da me voliš – rekla mu je kroz smijeh ona, na što se i on slatko nasmijao... Nikada do tad joj još nije rekao da ju voli... Ipak su kratko bili zajedno.
Iako su osjećali kao da se poznaju godinama, iako su razmišljali kao jedno, iako su bili stvoreni jedno za drugo... Još je bilo rano za izreći te dvije čudesne riječi... Oboje su osjećali nešto, ali čekali su pravi trenutak da priznaju to... Nisu se htjeli razbacivati tim riječima, kao što to čine mnogi... Nisu htjeli da one izgube svoj značaj...
...Nedugo nakon što su prekinuli razgovor, stigla joj je poruka...
– Volim te... – bio je to on... Naravno da joj je izmamio osmijeh na lice, naravno da joj je srce počelo kucati kao ludo, naravno da je zadrhtala u tom trenutku.. No, sve joj se to činilo toliko nevjerojatno da je trebala potvrdu.
– Jesi li svjestan što si mi poslao? – upitala ga je... – Znaš li što to znači?... Bila je začuđena, ali istovremeno neopisivo sretna...
– Rekla si da si sanjala da ti govorim da te volim... Ja sam tu da ti ostvarim snove... – odgovorio je...
Osjetila je toplinu oko srca, u očima su joj se nakupile suze, suze radosnice. Nikada u svom životu nije imala nekoga poput njega... Kraj nikoga se nije ovako osjećala. Držao ju je kao kap vode na dlanu... Ponašao se prema njoj kao da je jedina žena na svijetu. Za njega je i bila jedina.
Prvi put je osjetila što znači nekome biti jedina... Prvi put je naišla na nekog tko osjeća prema njoj isto što i ona prema njemu, u jednakoj mjeri, na isti način...
Zavoljela ga je... Zavolio je i on nju... Ustvari, voljeli su se oni oduvijek.... Samo što su im se tek nedavno životni putevi isprepleli..
Kliznula je suza radosnica niz njezine obraze, a ona je samo tiho zahvalila Onome gore, što joj je poslao njezinu drugu polovicu bez koje više neće znati živjeti...
– I ja tebe – odgovorila je, bacila se na krevet, nikada sretniji pogled usmjerila prema stropu i pustila da joj misli odlutaju... K njemu, naravno...