Kada smo bile manje, uvijek smo na put išle negdje po Hrvatskoj i svaki puta kada bismo se vratile u Zagreb, slušale smo priče u razredu kako su svi bili negdje preko granice. I uvijek smo se vraćale doma s istim pitanjem – mama zašto mi nismo bili nigdje posebno, zašto mi putujemo samo po Hrvatskoj? Odgovor na naše pitanje je također uvijek bio isti – jer morate upoznati svoje da biste mogle cijeniti tuđe, naputovati ćete se vi još okolo, vjerujte mi! Iako tada nisam bila zadovoljna odgovorom, danas ga itekako cijenim – bila je u pravu. Sjećanja mi se samo šire Europskim gradovima.
Posljednja postaja – devet dana u centru Berlina preko Nove Godine. Što Iva i ja radimo kada posjetimo neki novi grad? Šećemo se ulicama, "nafotkavamo" se okolo, i obavezno popijemo kavu na nekom mjestu koje nam se čini posebno. Rijetko kad obilazimo ugostiteljske objekte koji se izrazito reklamiraju turistima (ako sam u nekoj drugoj državi, onda želim biti tamo gdje lokalni ljudi zalaze :)). Jedna stvar koju NIKAD ne radimo je organizirano razgledavanje grada – karta u džepu je sve što nam treba, najbolje je kada si raspored napraviš sam, prema svojim afinitetima.
Do sada me ni jedan grad koji sam vidjela nije zapanjio svojom monumentalnošću kao Berlin. Do sada mi se nikada nije dogodilo da sam stajala na trgu, okružena zgradama zbog kojih sam se osjećala poput jednog malog Liliputanca u mnoštvu Gulivera. A kada padne veo noći? Gotovo svaka druga zgrada u centru ima svoj vlastiti "lightshow". Paleta najrazličitijih boja prikazanih kroz različite oblike i odbljeske na arhitekturi zaokupila mi je pogled. Sve bi to bilo super da nisam grad po prvi puta vidjela kada je bila noć i dok sam bila za volanom – malo je nezgodno voziti i istovremeno zuriti u sve te boje. :)
Znamenitosti poput Brandenburških vrata, otoka muzeja, TV tornja i Alexanderplatza, Reichstaga, memorijala Holokaustu imaju svoje čari, ali ono što je na mene najviše ostavilo dojam je Potsdamerplatz. Sa svojih 5-6 modernih poslovnih nebodera koji ga okružuju za mene je bio pravi raj. Tamo sam najviše osjetila tu megalomaniju. Mislim da je tome doprinijelo i to da je sam trg površinom relativno malen naspram tih "zgradurina".
Tu je i Humbolt box. Privremeni izložbeni prostor koji zapravo služi kao reklama velikom Humboldt-Forumu koji će biti izgrađen. Izvana je plavo bijela kutijica, a iznutra je visoko interaktivna izložba koja predstavlja razna područja ljudskog djelovanja i svijeta oko nas na nekoliko katova. Osobno mi je najdraži dio bio kat gdje je bila "knjižnica". Onoga trenutka kada sam stupila unutra, razapela me moja neodlučnost što želim prvo napraviti – sjesti u zeleno-bijelu jajoliku stolicu i slušati glazbu iz cijeloga svijeta ili se sklupčati s jednom od ponuđenih knjiga u ergonomski dizajniranu sjedalicu u zidu.
Jedno ne toliko turistički razvikano mjesto je Kunsthaus Tacheles (u slobodnom prijevodu umjetnička kuća Tacheles) – velika mračna ruševna zgrada prilično neugodnog mirisa, čiji su zidovi prepunjeni grafitima i šarotinama. Unutar nje kriju se ljudi koji sebe nazivaju umjetnicima te tamo imaju svoje ateljee i istovremeno prodaju svoje radove. Istovremeno nas je petoro bilo unutra i svatko od nas izašao je van s drugačijim dojmom cijele priče. Moje mišljenje nije bilo toliko pozitivno jer smatram da većina radova nije bila nikakva umjetnost već iživljavanje nad korištenim materijalima i traženje smisla – anarhizam radi anarhizma – jednostavno nije postojala poruka. Ipak, u gomili svega i svačega našlo se i radova koji su itekako ostavljali poruku i imali smisla. Poput djevojke koja je uredno izložila sve "svoje" organe od gipsa u kutijicama i napisala – prodajem sebe kako bih preživjela. Ili fotografa koji je stvarao fantastično jednostavne, ali efektne fotografije.
Pretpostavku da je Berlin nepredvidiv grad koji nikada ne spava potvrđuje činjenica da se može dogoditi da izađete van na jedno piće s prijateljima i završavate izlazak u 6 ujutro u društvu jako zgodnih (ali zapravo nepoznatih) Kolumbijaca ;). Kako su većina ljudi koji vas okružuju zapravo stranci u tom gradu, vi ste automatski povezani. Imate zajedničku polazišnu točku – čuđenje stranom. Mislim da nikada ne bih znala kako nijemci zovu engleze, da se nisam sa jednim dečkom iz društva "kreveljila" dok smo hodali okolo i pokušavala pričati "propper british english". Istovremeno, dok smo se tako zajedno smijali, nisam znala da je on iz Liverpoola. U trenutku kada mi je to rekao, malo sam porumenila i osjetila laganu neugodu...koju je on brzo riješio tako što se nasmijao i rekao – bez brige, nijemci nas zovu majmuni s otoka, zafrkancija na temu našeg naglaska je posve benigna prema tome!
Svaki grad je po nečemu poseban, svaki grad ima svoju čar. Moj mali problem jest da se toliko uživim u okolinu i stil života da mi se najčešće teško otrgnuti i vratiti natrag u normalu i regularan život sa svim obavezama koje on nosi. Iz Berlina sam se vratila kao i iz Beča, kao i iz Praga, kao i iz Pariza... s istom rečenicom – ja tamo želim živjeti! Tko zna, možda jednom i budem, ali prvo želim svoj život započeti ovdje, u Zagrebu. Osim toga, gušt je i kada čuješ nekog drugog da o Zagrebu govori na isti način kao i ti o njegovom gradu...zapravo, sve je to samo pitanje znatiželje prema stranom i nepoznatom. Ljudi tu, kao i ljudi tamo (samo se tamo govori malo više različitih jezika).
.jpg)
.jpg)
