Strah od nepoznatog

Tijekom godina gradimo karakter. Život je proces, dinamika, ne statika, veliki glagol u praksi. Karakter je skup osobina koje čine našu ličnost. No, kako rastemo, mijenjamo se, sazrijevamo, nismo isti s 15, 25, 35 i više godina. I događa se da pri donošenju odluka uzimamo u obzir onaj "što će ljudi reći" element. Jer ljudi su puni očekivanja, ali i predrasuda. I ako su navikli na određen obrazac ponašanja koji dobivaju od nas, iznenađuje ih promjena. Iznenađuje ih kad ne dobiju očekivano.

Tema predrasuda uvijek me sjeti na priču o milosrdnom Samaritancu kad je Samaritanac, iako je pripadao "njima", a ne "nama", bio taj koji je čovjeku pružio ruku i pomogao mu u nevolji. Koliko puta dijelimo ljude na "nas" i "njih" iz bezbroj osnova? U društvu koje se sve više počelo graditi tako da svatko najprije uzima u obzir svoje potrebe i stavlja sebe u centar, zaboravljamo na bitnu stvar: samopouzdanje nije puki egocentrizam, nego svijest o sebi kao čovjeku s vrlinama i manama i prihvaćanju sebe kao takvih. Biti svjestan sebe znači biti svjestan vlastite ljudskosti, što znači da možemo puno toga, ali ne živimo vječno i nemamo kontrolu nad svime-možemo se igrati bogova, ali to nismo.

Netko drugi isto tako ima osjećaje, ima svoje strahove i tjeskobe, svoje nade i snove, svoje tuge i radosti i kad postanemo svjesni sebe i prihvatimo se, shvatit ćemo da i druge treba poštivati. Ako nešto ne poznajemo, ne znači da je loše. Život je zanimljiva pustolovina-koliko nas samo puta dovede u situaciju da nas taj netko od koga smo najmanje očekivali-najviše iznenadi? Koliko puta čekamo da nam se sve posloži da bismo onda mogli biti sretni i u danima koji brzo prolaze odgađamo sreću za neko drugo vrijeme? Koliko se puta, s druge strane, dogodi da ljudi taman pomisle kako je sve sjelo na svoje mjesto i mogu "početi uživati i biti sretni", a onda se dogodi neki šok, promjena, sruši se kula od karata?

Možemo davati najbolje od sebe, ulagati, graditi materijalno i stvoriti velike vrijednosti, ali ne smijemo zanemariti onaj drugi aspekt, nematerijalni, onu svakodnevnu sreću koju čine male stvari. Iz života se nitko nije izvukao živ, čemu onda strah od pokušaja? Od pokušaja da usrećimo sebe i druge, da volimo, da živimo ispunjeno? Bez obzira iz koje kulture dolazimo, imamo razum da znamo što je dobro, a što nije, sve drugo su izgovori! Ljudi će uvijek pričati, danas o meni, sutra o nekom drugom, no živjet će svoje živote bez obzira na nas i, osim onih kojima je iskreno stalo do nas, zaboravit će na naše postupke čim nađu novu zanimaciju.

Možemo se bojati, pokušati slagati kockice zamišljenog života u sigurnosti svoje sobe ili izići iz sigurne zone, napraviti taj najteži prvi korak i krenuti, ali čisti. Čisti od predrasuda i čisti od koncepta prema kojem imamo pravo suditi drugima. Život je prepun različitosti, a ljepota je u očima promatrača. Često na ljepotu gledamo kroz naočale trenda. Nekad je lijepo bilo ono što se danas smatra bezveznim i čudnim jer nije u trendu. Sve se mijenja i mi možemo samo birati hoćemo li promjene prihvatiti i dočekati se na noge ili ćemo se buniti da nam ne odgovaraju stvari na koje ionako ne možemo utjecati? Hoćemo li se odvažiti u svakom danu, u svakim novinama, u svakom susretu pronaći bar nešto lijepo, izvući iz toga pouku, nasmijati se djetetu u prolazu i ispuniti si srce?

Život je danas. I danas budimo ono što želimo ili bar učinimo sve što možemo u tom smislu. Svako odgađanje ostvarenja snova cigla je u zidu oko sigurne zone u kojoj smo sklupčani. Naravno, imamo i razum da prepoznamo kad je bolje odmaknuti se od nekog, ali puno se puta dogodi da više polazimo za predrasudama nego za glasom razuma.Dajmo priliku sebi i drugima. Iznenadimo sebe i druge. Slušajmo svoje srce sada. Nismo cijepljeni od osjećaja, ni od ljubavi, ni od povrijeđenosti. Ali i kad srce boli, bar znamo da je živo, a dok god smo živi, ni za što nije kasno!