Sutra je dan za dobar dan

Lako je kad shvatiš da ništa nije oko tebe, već u tebi


Objavljeno: 03.11.2011.

Foto: hannahskeibrokaanensen.tumblr.com
Pogledano: 4009 puta

Jutro je bilo tmurno, skoro mrak. Tek poneki dio od tolikog neba obećavao je razvedravanje. Ama baš ni jedan razlog, osim ispijanja kave u obližnjem kafiću, nije me tjerao taj dan da ustanem iz svojeg kreveta. I onako mi je svaki dan isti mjesecima unazad. Gledam nekoga, a taj netko kao da živi moj krajnje nezanimljiv život ni po čemu poseban i zanimljiv. Teški prosjek, kao i svima oko mene! Globalna učmalost uvukla se u sve što me je okruživalo.

Tako sam i ja tog septembra, koji je sam od sebe neka prekretnica u cijeloj godini, jedva ustao iz kreveta, umorniji nego što sam bio kad sam prethodnu večer ušao u njega. Vukao sam se po kući, umornim koracima do frižidera koji sam otvorio i zatvorio. Koliko sam se ulijenio nemam želje ni za doručkom, a naravno ne pravi mi se ništa. Ima pekara na vrhu ulice uzet ću nešto kad izađem van, pomislio sam...Doslovno sam počeo tražiti razlog zbog kojeg treba da budem neraspoložen. A kao mali volio sam i kišu i oblake, bio sam sretan u svojoj bezbrižnosti bez ikakvog razloga.

S punom šalicom instant, a i kakve bih druge kave, vratio sam se nazad u svoju sobu i upalio kompjuter da vidim sta je novo na Faceu i šta piše dnevna štampa, a usput da preslušam i pokoji instant hit. Ma sve mi je instant, od države do muzike. Samo što ne razmišljam o tome svaki dan! Tek ponekad.

Ljujajući se u stolcu i gledajući u šareni svijet svog laptopa, krajičkom uha čuo sam neko lupkanje.

Malo življim korakom krenuo sam prema svom prozoru i roletnu podigao do kraja. Prvo sam vidio da nije tako tmurno, kako se to meni činilo, samo je bilo fino oblačno, tisuću boja prekrivalo je nebo iznad mene. Udahnuo sam svjež zrak i pogledao prema podu. Mali psić se zaglavio na mom balkončiću, a kako se tu našao, ne znam. Kad sam ga oslobodio, pomazio sam ga i zatvorio prozor, vratio se nazad u sobu.

Nakon minutu-dvije opet sam začuo sitan lavež malog izgubljenog psa i izašao s blagim osmjehom na licu da ga vidim. Tražio je nešto da stavi u usta, pokrenuo me toliko da sam mu donio mlijeko i stavio ispred njega. Pošto ga je smazao, počeo je da skače kao da je najsretniji na svijetu!

Gledajući njega i ja sam počeo da se smijem, onako iskreno za dobro jutro. Još malo je skakao oko mene onda je otišao svojim putem, u svoj novi dobar dan. S mog kompjutera čula se pjesma ''Sto dana u mesecu'' gdje se lijepo kaže: ''Kad popijem kafu ja šolju okrenem i čekam da se s nule pokrenem!''. Odlučio sam da taj dan i ja uradim upravo to.

Pojačao sam tu pjesmu do kraja, prosuo instant kavu, doručkovao prvo što mi je palo pod ruku kad sam otvorio frižider, otvorio sve prozore i pustio zrak u svoj mladi život koji je itekako zanimljiv i drugačiji. Tu sam glavna uloga! I ja ga igram kako ja hoću, najbolje što mogu, svaki dan je premijera jer reprize postoje samo u kazalištu.

Našao sam stari vokmen i kazetu s tom pjesmom, jedva nekako premotao na nju skačući od sreće kad sam je našao i s vokmenom izašao, ali ne u obližnji kafić. Krenuo sam u šetnju s namjerom da kavu popijem negdje gdje su pjevali šumovi vjetra, umjesto glasne muzike. S veselim koracima i osmijehom na licu izašao sam iz kuće. Krenuo sam u svoj zlatni dan! Gledao sam oko sebe. Vidio neke stvari na koje dugo nisam obratio pažnju. Djelovale su mi potpuno nebitne, a zapravo su bile jako bitne i jako lijepe.

Smijeh djece u susjedstvu koja su trčala po ulici, trošne kuće koje stoje na svom mjestu od kada i sama ulica i čuvaju joj priče od zaborava. Staru lipu na sredini koja pamti prve poljupce u mladoj noći. One najiskrenije, najslađe koje nitko osim stare lipe nije vidio. Lipa koju je baka sušila i od nje pravila čaj, čaj čiji se mirs osjetio kroz cijelu kuću. U ovu ranu jesen lipa nije mirisala, ali je budila usnula sjećanja i na tren ih oživjela kao nikad do tad.

Krenuo sam dalje, prema omiljenoj aleji u gradu. Da bih opet, kao kad sam bio mali dječak, šutao opalo lišće ispred sebe, udisao opojni miris otaplih šljiva i veselio se pečenju rakije, knedlama i da bih se sjetio okusa maminog Božićnog kolača.

Kako je život lijep! Lijep je svaki dan, dan kad kreneš na put, tu blizu ne daleko. Put u svoj život. Da posjetiš sve kockice koje ga čine životom, da ga osjetiš onako kako zaslužuje. To ipak nije robot, mašina za pravljenje para, to je najljepši dar od Boga, pa to je moj život...

Kad sam bio kod stare fontane ubacio sam dva novčića. Jedan za moju ljubav za koju sam želio da je tu baš svih sto dana u mjesecu, da mi opet da ona široka krila kao poslije prvog poljupca pod starom lipom. Drugi novčić bacio sam za osmijehe cijelome svijetu. Ljudi se više ne smiju, a to je tako tužno. Jedan osmijeh dnevno ništa ne košta, a puno znači. Pokrenut ću peticiju za ''dan osmijeha''! Bar taj jedan dan neka ga svi šalju svima oko sebe.

Sjeo sam blizu rijeke da popijem kavu. Sam, bez naočala za sunce, promatrao sam razigranu vodu nad kojom je nadlijetalo milijun boja, raznog lišća doletjelog s drveća obližnje šume.

S prvim gutljajem mog produženog espresa, lišćem i pokojom pticom, slušajući po peti put pjesmu ''Sto dana u mesecu'' poletio sam i ja.

Gledao sam na svoj život iz ptičije perspektive i nisam vidio ništa osim konstantne žurbe za nečim, u kojoj sam, kao i svi, najviše izgubio sebe, baš do tog dana. Dana kad me je pronašao izgubljeni psić. Onaj koji me svojom veselom igrom poslje dobivenog mlijeka podsjetio da sreću čine samo sitnice i da krupne stvari nemaju tu draž kao one, naizgled, nevažne i neprimjetne. Trenutačna sreća zbog koje poletimo je najveća, kao kad nam zazvecka sitan novac na koji smo zaboravili u starim hlačama.

Taj dan ja sam bio sretan baš zbog sitnica. Vidio sam sebe onakvog kakav jesam, ne onakvog kakav sam s godinama postao. Sretan zato što sam pobijedio jedan dan, dan globalnog nezadovoljstva, globalnu učmalost. Tako je lako! Lako je kad shvatiš da ništa nije oko tebe, već u tebi.

I novine sam sam kupio da čitam, one iste koje sam tražio po internetu. Loše vijesti i sumorni naslovi na opipljivom papiru nisu djelovali tako strašno. Rukom okreneš stranu i problem biva odnesen. Što sad? Ništa, riješit će se...

Dovoljan antidepresiv je iskren osmijeh djece s igrališta, zahvalnost bake kojoj ste ustali u gradskom prijevozu, ljubazna radnica na šalteru, okruženje pozitivnim ljudima, nešto što ne radite svaki dan. Dan kao što je ovaj moj...Vjetar je odnio oblake, a sunce u predvečerje obasjalo je moj grad. Ja sam dobio svoj zlatni dan.

Na poziv prijatelja da odemo negdje do grada tu večer, predložio sam nešto što se ne odbija ni kad se pređe dvadeset i neka, nešto što budi pravo dijete u svakome od nas. Umjesto u grad idemo van grada, da nađemo polje s kukuruzima. Ući ćemo među njih kad padne mrak, netko će da padne među njih i svi će glasno da se nasmiju od srca. Još ako nas onaj čije kukuruze beremo bude vidio, provod nam je garantiran.

Dok mi dodjemo i knedle će biti spremne, pa jesen je, sad su najbolje...Nećemo piti instant kavu, napravit ću svima tursku, možda neka od cura zna da gleda u šalicu bar onako za razbibrigu, pit ćemo domaću šljivu, a ne uvozna pića, igrat ćemo društvene igre u parovima, a ne lomiti noge u punom klubu. Pričat ćemo normalnim tonom i biti potpuno svoji, bez glume i poziranja.

Naravno da su svi prihvatili tu moju ideju, znali su da će se bolje provesti, a pare im ne trebaju! Ne treba za svaki problem psiholog, dovoljan je samo zagrljaj od nekog dragog. Time kažes sve i sve odgovore dobiješ u toplini iskrenog zagrljaja.

Moj dan je došao kraju. Drugačiji od prethodnih, epohalan za moj život.

Mlijeko za nekog slučajnog prolaznika ostavio sam na isto mjesto gdje ga je jutros pio onaj psić. U krevet sam pošao normalnim, onim pospanim koracima.

Ipak prije nego što sam otišao u snove, došao sam na svoj Facebook profil. Ja sam ipak dijete ovog modernog doba. Pregledao sam poruke i odlučio da napišem status, prije nego što sam sretan zaklopio oči.

Tek krajičkom oka vidio sam devet lajkova za pola minute koji su mi dodatno, da se ne lažemo, uljepšali san. Među njima je i jedan od one koju želim tu svih sto dana u mjesecu.

Status je bio najobičniji, napisan iskreno od srca – ''Sutra je dan za dobar dan...!''
 

Komentari
Gumena traka obložena satenom
Zašto zahvaliti ljudima koji guraju nos gdje mu nije mjesto...
 
Sumnja da mutim s
Prije 2442 dana Što učiniti kada vaša prijateljica sumnja u vaše namjere s njezinim dečkom?...
Borba s vjetrenjačama zvanim
Prije 2453 dana Brinemo li se ponekad previše što drugi misle nama?...
Atina: Mama d.o.o.
Kada na prvu izostane postnatalni entuzijazam...
 
Slušaj me sine
Prije 2699 dana 14 načina kako komunikacijom odgojiti poslušno dijete...
Najveći mitovi o trudnoći
Prije 2762 dana Što zapravo smijete, a što ne tijekom trudnoće...
Komuniciraj humanitarno!
Studentska inicijativa za pomoć onima kojima je pomoć neophodna...
 
Namirnice koje štede novac
Prije 2375 dana Čišćenje kućanstva bez jakih kemikalija...
Zajedničko ljubavno gnijezdo
Prije 2417 dana Savjeti za uređenje vašeg malog raja...
Upravo je razina energije ono što nas čini više ili manje podložnima različitim ...
05.11.2012. | 15:50 | by Bioterapije
Milijuni žena diljem svijeta pate od predmenstrualnog sindroma. Bolovi, glavobolje, grčevi, umo...
05.11.2012. | 15:46 | by Bioterapije
Evo ovako..dečko i ja smo jakoooooo dugo skupa. Super se slažemo i obožavamo jedno drugo,i u k...
26.02.2012. | 08:55 | by Tinica88
Ha ne znam, nemam neko mišljenje konkretno... I dosta sam stidljiva......
11.02.2012. | 02:08 | by Tammy