Terasa s pogledom

Kamo me je dovelo pješačenje zgradom života


Objavljeno: 20.02.2013.

Foto: Martina Herak
Pogledano: 2121 puta

Izlazim iz busa pokraj Etnografskog muzeja. „Nekinoviklinci“, s tamnom tekućinom u plastičnim bocama, iz petnih žila vrište moju omiljenu pjesmu Kud Idijota. Mislim da me dugo nije uhvatila takva nostalgija. Vratila sam se 16 godina unatrag. „Kad sam imala 16.“ Sjetim se srednje škole, bambusa, gitare i pijanog teturanja po porečkim „vialama.“ Drvored punkera. Osvjestim se – shvatim da se to događalo prije pola mog života, pa opet, nekad mi se čini da bi istom ljubavlju i žarom činila sve ono što sam činila sa 16. Možda i ne bi.

Prolazim pokraj mladih, ne-naboranih lica, pozivaju me k njima, ja – na iPodu slušam Metronomy, žurim, kasnim. Sa 16 nisam žurila. Slušala sam Kud Idijote i pila bambus, baš kao i oni.

Ono što je upitno vjerojatno jest – što uopće čeka ove nove klince za pola njihova života? Na ovaj odgovor iskreno, ja odgovor nemam - a sumnjam da ga imaju i oni. Ipak, u ovih šesnaest godina čini mi se da sam u zgradi života doista puno katova propješačila. Vratila bih se, nekada, nekoliko stepenica unatrag, pala s pete na prvu ali nikada nisam koristila dizalo. I sa svakog kata drukčiji je pogled. I onda je, jednog dana, dok sam stajala na „određenom katu“, umro Tusta.

Smrt jednog od mojih omiljenih pjevača vjerovatno me vratila par stepenica unatrag ili bar –mislima na 2., 3. kat, kada sam po školi žicala kunu sa svojim prijateljicama zato jer je to bilo dovoljno punkerski, kada smo odlazile na Fiju Briju, autobusom, s dovoljno novaca za dva bambusa. Pola života kasnije – stvari počnu poprimati nove oblike; ono što nam je, kada smo bili djeca, bilo veliko i nemoguće, našim starenjem postaje sve veće i veće, i tu nastaju – brige. I doista, za koliko se samo stvari brinemo a da nekada ne bi ni trepnuli?! Koliko nas samo vlastite brige ponekad vrate nekoliko stepenica unatrag? I to tako – kako ja volim reći, vjerojatno mora biti. Jer to se zove starenje.

Kao što te sa 16 „frka“ da te tvoji ne uhvate pijanog, tako te sa 32 vjerovatno više brine hoće li ti zubi biti crni od vina. Sa 16 plačeš zbog simpatije iz 4.c., sa 32 plačeš zbog velikog računa za grijanje ili točnije – novaca kojih nemaš da uopće platiš taj račun. Sa 16 želiš ostati sat vremena dulje vani, sa 32 želiš doći ranije doma. I onda nam Gobac otpjeva kako sa „16 nije bio sasvim svoj.“ I svi potvrdimo mahanjem glave – gore dolje, jer – nismo to ni mi bili iako smo se možda nekada i trudili, a možda nekada i nismo.

Mislim da je divno imati uspomene iako znamo kako se od njih ne živi. Ono što me često zna pomalo i rastužiti jest činjenica da mnogi ljudi i dan danas žive u svojoj prošlosti ili da se od prošlosti gotovo nikada nisu ni odmakli. I čak kada u prvom trenutku to izgleda pomalo simpatično (da ne kažem- smješno), uskoro shvatim kako je od toga itekako suprotno – ali ljude ne treba suditi, očito neki, za bolje od toga i ne znaju. Mnogi ostanu na onom katu kojem još uvijek nije potrebna terasa. Mnogi su, s druge strane, zbog svoje mudrosti, na onom katu s kojeg se doista vidi cijeli svijet, a možda i dalje od toga. Na mojoj terasi još uvijek nema biljaka koje rastu na velikim nadmorskim visinama, iako se ponekad vratim u prošlost i u svojoj glavi odradim dvije stvari; nekim ljudima pokažem srednji prst, a neke doista zagrlim svom svojom snagom. Nikada ne znamo tko će nas jednog dana razočarati, tko će nam biti prijatelj, tko će nas voljeti, tko odbaciti, ljubiti, iskoristiti. I zato, kako bi rekla moja mama, trebamo živjeti dan po dan. I zaboraviti na – srednji prst. Takvi smo kakvi smo i zbog onih kojima bi taj svoj prstić često htjeli i pokazati.


Moram vam priznati kako bi taj srednji prstić, ponekad, trebala pokazati i samoj sebi. Umjesto da izađem na „terasu svog kata“, udahnem svježi zrak i zalijem biljke, ja se uporno naginjem na ogradu gledajući što se događa kat ispod. Gledam, jesam li putem doista ostavila koju emociju, želju ili strah. I ponekad mi se čini da doista i jesam. To shvatim tek tada kada se na mom katu počnu događati neke nove, lijepe stvari, kada na moj kat počnu dolaziti i neki novi ljudi, dragi ljudi, stavljajući osmijeh na moje lice, bez imalo brige i straha, stvari se počnu događati onako kako mi, duboko u sebi, želimo. To znači da se polako možemo popesti na slijedeću stepenicu. Ali mi se opet propitkujemo i gledamo – unatrag,
Kroz sve te katove često nas vode roditelji, vode nas prijatelji. Muški prijatelji, ženski prijatelji. Naši ljubimci. A za prave prijatelje ja volim reći kako su oni – obitelj koju biramo. S godinama pak prođemo i kroz ona razdoblja kada nas uvjeravaju kako muško-ženska prijateljstva ne postoje, kako svi muškarci imaju jednu, isključivo jednu misao kada je ženska osoba pokraj njih i kada će nas kad tad taj naš muški prijatelj pokušati „obrlatiti, iskoristiti, poljubiti“.

Ja se s time ne slažem. Nedavno sam o tome diskutirala i sa svojom prijateljicom koja me, prije mog izlaska s G., pokušavala uvjeriti kako ja idem na DEJT i kako se zapravo među nama nešto, očito dešava. Ako sam na nešto, dragi moji, alergična onda je to uvjeravanje ili – opravdavanje tvrdoglavim ljudima koji su i tako u svojoj glavi postavili svoj film i moja riječ protiv njezine samo je još jedna borba s vjetrenjačama. Jasno, ja se nisam trebala opravdavati niti sam imala potrebu uvjeriti ju u suprotno (čemu, uostalom?). Ok, teško je ponekad povjerovati da jedna single žena doista ne osjeća ništa osim prijateljstva prema zgodnom, crnom, zabavnom, pametnom i ambicioznom muškarcu, ali, moramo li ponovno na tanjur servirati KEMIJU i STRAST? Moramo li ponovno ponavljati istu lekciju? Sumnjam. I zapravo, dobar je osjećaj pokraj sebe imati dragu osobu koju cijenimo i prema kojoj osjećamo toplinu i prijateljstvo i koja nam sve to zna i uzvratiti. Tada ta osoba – nema spol. To je naš prijatelj. To je netko tko nas vidi tužne, sretne, kome plačemo zbog bivših veza, kojem tračamo bivše veze – u najmanju ruku.

I moram vam s druge strane opet priznati kako nikada nisam uspjela shvatiti ljude koji se nakon godina i godina intenzivnog prijateljstva zaljube jedni u druge. Iskreno, znam i nekoliko takvih primjera, ali mislim da nikada neću uspjeti shvatiti kako se, recimo, dvije osobe koje su se družile godinama, pile „prijateljskukavu“ godinama, jednog dana međusobno zaljube, ožene, dobiju djecu iako, teoretski, shvaćam da je to moguće. Ljudi se mijenjaju, jednog dana karakter jednog počne, vjerovatno, odgovarati karakteru drugog i bum. To je, očito, to. Sjećam se kada je moja mama, općinjena mojim dugogodišnjim prijateljem (kojem sam, nedavno, bila na svadbi) jednog dana rekla: „On je prekrasna osoba i tako se dobro slažete. Zašto niste zajedno?Prvo što sam rekla bilo je: „zato jer smo isti“. Drugo što sam rekla: „Zato jer bi trebala popiti litru vodke prije nego što bih se uopće skinula pred njim. Dakle – ne.“

I bez obzira koliko su žene, kada bi nas dvoje izašli van, hrlile u njegov zagrljaj na plesnom podiju, on je bio i ostao moj – prijatelj. Onaj koji me po stepenicama vodio za ruku, do slijedećeg kata, zajedno s ostalim prijateljima, zajedno s mojim psom, ali prije svega – s mojim roditeljima. Oni su ipak veliki dio tih stepenica sagradili sami sa svoje dvije ruke, dvije noge i čitanjem bajki, meni, prije svakog spavanja.

Terasu s pogledom sagradila sam sama. Prijatelji su mi za nju kupili cvijeće.
 

Komentari
Agjamal by Martina Kuntić
Glamurozne haljine za ženu punu samopuzdanja i ženstvenosti...
 
Naperlajte se!
Prije 2439 dana Nakit mlade kreativke Ive Horvat...
Odličan saveznik u borbi
Prije 2611 dana Predstavljena je druga kolekcija Acro rokovnika ...
Savršeni gel nokti bez
Isprobala sam - Catrice Ultra Stay & Gel Shine...
 
Tražite promjenu? Isprobajte ovaj
Prije 2417 dana Katerina Beauty Blog poslužit će vam kao inspiracija za pregršt novih make-up...
Ideal ljepote u visokom
Prije 2506 dana Drugi dio beauty reporta sa Smart Fashion Weeka...
Ove jeseni spajamo nespojivo!
Druga večer KFWZ-a...
 
Moda u srcu Zagreba!
Prije 2327 dana Prva večer KFWZ-a...
Brazil pod nogama!
Prije 2341 dana Brazilski brand predstavio novu kolekciju...
Upravo je razina energije ono što nas čini više ili manje podložnima različitim ...
05.11.2012. | 15:50 | by Bioterapije
Milijuni žena diljem svijeta pate od predmenstrualnog sindroma. Bolovi, glavobolje, grčevi, umo...
05.11.2012. | 15:46 | by Bioterapije
Evo ovako..dečko i ja smo jakoooooo dugo skupa. Super se slažemo i obožavamo jedno drugo,i u k...
26.02.2012. | 08:55 | by Tinica88
Ha ne znam, nemam neko mišljenje konkretno... I dosta sam stidljiva......
11.02.2012. | 02:08 | by Tammy