Nekih je dva sata poslije ponoći. U polumraku sjedio je sam.
Radio je treću smjenu i pričao sam sa sobom, jedini sugovornik bila mu je tišina.
Ona nekad dobro dođe, mislio je dok je glasno izgovarao neke riječi koje inače, bez obzira na povjerenje u osobu kojoj to pričate, ne ostanu između četiri oka.
Onda je bolje povjeriti se tišni, ona sve upije samo za sebe. To su one stvari koje svatko od nas čuva samo za sebe.
Promatrao je prostor oko sebe u kojem je provodio neobično mirnu radnu noć, mislio o tome kako je počelo ono o čemu smo slušali kao mali, da je počeo njegov radni vijek.
Dvije maske na zidu, poprilično morbidne promatrale su ga, dok je on gledao negdje u daljinu.
Radiš za neke male pare, podređen si ljudima koji su pod velikim upitnikom završili neke srednje škole mada ni to nije sigurno, pošto im je vokabular sveden na otprilike dvije riječi, a to su ''MORAŠ TO“.
Gdje su njegove neprospavane noći provedene spremajući ispite u tišini s kojom sada razgovara, svi su zaboravili na njih. Diploma stečena kakvim takvim trudom stoji mu na zidu polako mjenjajući boju u onu bljedunjavo žutu nalik boji lica kad ste prehlađeni...
Radi petu noćnu zaredom jer mjenja bolesnog radnog kolegu i kao nagradu od gazde dobije opomenu zbog dignutih rukava na bijeloj košulji u prethodnoj noći da se nebi uprljala od tinte kojom je punio pečat.
''Poslje više usmenih opomena (pritom gazda ne zna da spoji dvije proste rečenice, ali ga je usmeno opomenuo više puta, mada vjerojatno ne zna šta znači riječ usmeno, jer ima više od tri slova) zbog neadekvatnog oblačenja na radnom mjestu (a o značenju riječi neadekvatno da ne govorim) od plaće se odbija toliko i toliko“!
Šta ti je nagrada od gazde.
Da...mislio je dok je čitao tu opomenu, ima gazdu, znači on je rob!
Kad bi se malo glasnije pobunio, dobio bi otkaz, ali da šuti više ne može. Zato sada priča s tišinom, ona ima toliko živaca da sasluša svaku žalopojku, čak i od ljudi koji se nikad ne žale. Nekad jade svi moraju da pričaju, ima onih koji ne biraju ni mjesto ni osobu ni vrijeme, i ima onih dostojanstvenih koji se jadaju nekome ko se tim jadima ne sladi.
Ima dva i po prava prijatelja, popunjen kapacitet na društvenoj mreži, ali večeras je sam. On, zidovi i dugi prolazi kojima kad hoda čuje svaki šum i prati samo vlastitu sjenu. Gdje je zapelo, gdje mu je nestao osmjeh s lica koji je još sinoć imao? Sam je...
Čak mu je i veza pukla prije nešto više od 48 sati, prijatelji spavaju, gluho je doba noći. Noć da upadneš u teški bed, ispunjavaš sve uvijete.
Ima samo sebe, dobro ima i opomenu od svog robovlasnika. Možda s jutrom bude sve lakše i u nekoj drugoj boji, od ove crne koju ima na sebi u vidu uniforme i vlastite sjene koja ga je pratila.
Šta je ovo? Svijetla ni na vidiku.
Osuđen sam na sebe, u nekom velikom wellness kompleksu vraćao je posljednja 3 dana. Imao je nekoliko neprospavanih noći, nimalo ugodan raskid veze, smanjenu plaću, moral u opadanju i još par sati do jutra.
Osjećaj kad si nitko i ništa, dobro poznat svakome bar jednom u životu.Vrijeme koje čak ni nije samo tvoje i ako ga provodiš sam, jer su ti misli usmjerene na nekoga ili na nešto.
Poželiš kao i on samo jedno ''total log out'' na nepoznato vrijeme. Tek ti po neki zaključak u tom razgovoru s tišinom padne na pamet kao na primjer sljedeće: Vidiš da živiš u okruženju gdje vrijeme stoji, gdje samo tamo neki nerealni zanesenjak prosipa priču da se nešto mijenja, a zapravo i sad kao u doba Partizana u svakoj priči koju slušaš ima neki konj! Konj koji te bjesomučno jaše, a za njim ide četa umornih ljudi.
Saznanje da živiš u vrijeme kad to moraš kao i doslovno sve oko sebe da shvatiš potpuno normalno, jer ako misliš drugačije, ne samo da te pregazilo vrijeme, nego si se vratio u rikverc da te dokrajči.
''Ma nema šanse, ja nisam taj!'', pomislio je.
Dogodilo mu se ono najbolje, znate one sitne stvari koje vas izbace iz depresije toliko brzo kao i što vas neke gluposti ubace u nju. Uspavani duh mladog gospodina probudio je nasmijani čovjek koji je ložio peći u podrumu hotelskog kompleksa, koji je baš kao i on bio sam, ali među bukom.
Tišina je dobar i vjeran, ali opasan prijatelj, nekad zna da te povuče u suprotnom smjeru, tako da priču s njom treba da konzumiramo u malim količinama, po mogućnosti onda kad nam je sve kako treba i kad poletimo, čisto da nas malo spusti na zemlju!
Crvena kravata na odijelu, do malo prije tihog čovijeka, donijela je buku dok je s opipljivim slučajnim prijateljem ispijao topao čaj, a tišina je pjevala znajući da će opet sasvim slučajno nenajavljeno da joj dođe, čisto da preuveliča stvari koje su svakodnevna pojava i za koje više nitko nema vremena, a ni živaca da sasluša do kraja...
Smrtovnice Osmrtnice
