Tjedan dana mora i više je no dovoljno za vratiti kisik tijelu, ponovno - mirisati i osjetiti toplinu sunca koja mazi svaki dio mojih dlanova.
Sjedim ispred kina, pijem kavu s M. Zaboravljam da je prošlo podne, prošao jedan sat, da sve što sam uspjela pojesti je – kiwi. Želudac vapi za hranom, ja ne vapim za ničim – sve što želim doista je taj mir i tišina i boje plavo-žute u kombinaciji sa soli. Kava i kava. I posjet knjižnici u kojoj slučajno, kopajući po knjigama iz socijologije, nalazim onu čiji me naslov nasmije. Točan naziv ispario mi je iste sekunde, ali očito je da se knjiga bavi samcima. Bacim kratak pogled na poleđinu knjige – neosporivo je da je (i) ona namijenjena single ženama/muškarcima i da me, da, podsjetila na knjigu koja stoji, neotvorena na mojim policama. „Beeing single“.
Knjigu sam, inače, dobila za jedan svoj rođendan od mog dragog prijatelja kojem je, iskreno, bila potrebnija nego meni. Nakon što smo M., Amelie Nothomb i ja odšetale iz knjižnice, upitala sam se poznajem li doista osobu koja čita štiva slične tematike i kojim se tonom uopće izgovara pitanje: „Imate li nešto za nas frustrirane samce?“ Je li ovo pitanje na istoj razini kao i pitanje jednog muškarca u dućanu: „Imate li higijenske uloške?“
Knjige samopomoći nalaze se gotovo u svakom domu, i to je, pretpostavljam, dobro. Iskreno, mislim kako knjige u domovima govore puno o svojim vlasnicima – nekako nesvjesno i krenem odmah do „biblioteke“ čim nekome dođem u goste. Ok, nekada prije i sjednem na kauč ali prvo što skeniram uvijek ali uvijek su police s knjigama, zatim – slike. Ako ih ima. Fotografije, ako ih ima. U iščekivanju encikolpedije arhitekture i dizajna, s Warholom na zidu i stripovima na prvoj polici, dogodi se da ono što prvo uočimo u nečijem dnevnom boravku zapravo jest heklani stoljnjak, fotografija „mame-tate-brata-njega“, jezero nepoznatog autora na zidu i knjiga o samopooći „kako biti sretan/kako uspjeti u životu/kako preboljeti gubitak kućnog ljubimca“.
Dalje od toga očito ne želimo ni vidjeti. Dajemo šansu. Postavimo glupo pitanje: “Nego, jel ovo jezero negdje u Hrvatskoj?“ Za heklani stoljnjak ne želimo znati nikakav detalj, ali.... Znamo koliko su detalji bitni. Muškarcima savjet – kod žena su detalji ITEKAKO bitni. Nekada mi se čini da umjesto očiju imam dva malena mikroskopa. Možda nećemo raspoznati krvnu grupu i vidjeti leukocite, ali ono što naše oči vide često naš um ne može ni zamisliti. I sad dolazim do svog omiljenog citata: „Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.“ Mali Princ. A naš „mali princ“ može se sakriti iza heklanog stoljnjaka i obiteljske fotografije. Naš „mali princ“ ponekad može biti suprotan našem „prototipu velikog princa“. Ako je ljepota u očima promatrača, zašto često od šume ne vidio stablo? Zašto smo onda površni i sitničavi?
Priznajem, i sama sam sebi često pripisivala ove „osobine“. S godinama nastojimo, ipak, poučeni nekakvim vlastitim iskustvom, vidjeti svako drvo u šumi i zagrliti ono koje ima najdivnije grane, najzdravije deblo, na kojem sjede ptice i pjevaju ono što baš mi želimo čuti. Shvatimo, da nam baš to stablo doista i miriše i da nas njegova sjena štiti od sunca dovoljno dugo dok ne dođe sumrak. To je naše stablo – u našoj šumi. Možda smo do jučer sjedili ispod magnolije ali eto, nije nas štitila od ničega, s vremenom je izgubila miris i njezine divne latice samo su odjednom počele padati po nama. Sumnjam da ćemo sve te silne latice pokušati vratiti na „našu magnoliju.“ Kad tad će – ponovno pasti.
Ma koliko se god trudili vratiti nešto, koliko god grebali po staklenj stijeni, koliko god pokušavali – nekada je jednostavno bolje dići se, zahvaliti „našoj magnoliji“ koja nas je, dokle god je trajala, štitila od sunca i mirisala danima i krenuti dalje.
Ili ući u knjižnicu i pitati za knjigu „o samcima“. Što god uradili, najbitnije je da smo prema sebi potpuno iskreni. Sjediti ispod stabla i kriviti ga da ni malo ne nalikuje na magnoliju, jednako je plakanju ribi da ne sliči na jastoga. Ono što je, čini mi se – teško, zapravo jest ODUSTAJANJE. Trenutak kada trebamo napustiti „naše stablo“ znamo samo i isključivo mi.
A kada sam kod sunca, moram vam priznati kako sam bila u šoku nakon što sam, u Poreču, umjesto žute kugle prvi put vidjela toliko snijega. Da ne spominjem da sam sa sobom donijela starke, štikle i čizme u kojima sam pala kao kruška odmah dan nakon dolaska. Pa opet, nakon kiše dolazi duga, nakon snijega – prekrasan sunčani dan kojeg sam provela s osmijehom na licu, sunčanim naočalama i starkama na nogama.
I onda me u večernjim satima dočeka poruka „baci oko na blog tračerice iz Poreča“. Nasmijem se. Netko zbilja ima snage/volje/energije/živaca/vremena tračati? Po ovakvom divnom vremenu netko sjedi za svojim komjuterom i piše o ljudskim životima koji ga se ne tiču – u gradu u kojem i tako svi sve znaju. Jasno, mi smo imali toliko mjesta za druženje, tri kluba, kulturu nalaženja. Na žalost, danas mlađe generacije imaju kino, internet i smartphone. U kino ne idu jer „skidaju filmove“, prirodom ne šetaju jer ju očito ne vide. I što možemo uopće očekivati? Najmanje jedan blog koji sve to dokazuje.
Pa pošto sam i spomenula Tračericu, ja ću vas danas pozdraviti sa „xoxo“, uz napomenu: nemojte tračati. Činite ono što želite da i drugi vama čine i uživajte u mirisu i okusu. To nas čini živima, a ne – tuđi životi.
.JPG)
